Već tokom predizborne kampanje bilo je primjetno da SNSD, SDA i HDZ BiH nisu partije koje je tzv. međunarodna zajednica željela da vidi kao one koje bi nakon izbora formirale vlast.
U tom smislu suptilne, ali i otvorene poruke biračima bile su emitovane iz nekoliko zapadnih ambasada, istih onih koje su pozdravile prošlogodišnje februarske nasilne proteste, a rušilačke aktivnosti ocijenile kao izraz demokratske volje građana. Favoriti stranaca bili su na drugoj strani. U Republici Srpskoj Savez za promjene, u Federaciji BiH to su bili SBB, DF i HDZ 1990.
Ali, nije bilo po njihovom. Građani su na izborima svoje povjerenje poklonili SNSD-u, SDA i HDZ-u BiH. Bilo je logično da se oni koji nisu bili u milosti ambasadora udruže, ali i zarad stabilne BiH formiraju vlast na svim nivoima. Stvari su ispočetka krenule u tom smjeru, Dodik i Čović su se u Mostaru lako dogovorili, preostalo je još da se čuje šta će reći SDA, odnosno Bakir Izetbegović. Tu i počinju problemi po BiH.
Što zbog sugestija iz turske diplomatije, što zbog vlastitog animoziteta prema Dodiku, Izetbegović je protežirao Savez za promjene kao koalicionog partnera iz Srpske i uspio da partije okupljene u SZP-a “ugura” u vlast. S jedne strane, Izetbegović nije pogriješio. SZP je svoju lojalnost pokazao u više navrata, a nakon “izdaje” Komšićevog DF-a i Čovićevih čestih kritika može se konstatovati da je SZP Izetbegoviću jedini pouzdan partner u vlasti. Isto tako, treba reći da je, od kada je formirana, vlast u BiH u permanentnoj krizi. U Federaciji vlada je pala, a nove skupštinske većine za formiranje nove još nema. Pitanje je dana kada će Savjet ministara ostati bez podrške u Parlamentu BiH.
Probleme u svom dvorištu Izetbegović je nastojao da umanji uspjesima na “gostovanju”, odnosno u RS, rušeći Vladu Srpske preko SZP-a. Kao na pozorišnom repertoaru redale su se predstave: “Hajdemo na ulice”, “Dva papka”, “SNSD mijenja premijera”, “Imamo većinu”. Da opozicija voli pozorište svjedoči i najava Ognjena Tadića da će 5. septembra u Narodnom pozorištu RS saopštiti da li banjalučki Gradski odbor SDS-a dobija novog predsjednika.
I Izetbegovićeva politika je lak pozorišni komad. O tome svjedoče njegove izjave tipa: “Moj najveći uspjeh je što nisam dozvolio da Dodik uđe u vlast”, “Sa SBB-om, ali samo na entitetskom nivou” i slično. Da su predstave koje režira amaterske i da se iz publike ne čuju aplauzi Izetbegović će shvatiti kad-tad. BiH ima nestabilnu vlast, nesposobnu da se suoči sa bezbjednosnim izazovima, rizicima i otvorenim prijetnjama kao što su terorizam i nadolazeća migrantska kriza. Kako sprovesti reformsku agendu i može li to BiH s ovakvom vlašću? Uz to, Izetbegoviću stvari ne idu na ruku, problemi se gomilaju: nesigurni koalicioni partneri, jaka opozicija, zapadne ambasade su otvoreno protiv njega.
Neka Bakir razmisli šta bi uradio njemu nesporan autoritet – Alija Izetbegović. Da li bi se ponosio time što “nije dozvolio Dodiku da uđe u vlast” ili bi uradio sasvim suprotno i istakao da je njegov veliki uspjeh što je “uvukao Dodika u vlast na nivou BiH”?
