Kakvi su to ljudi koji diraju svetinje kao utočišta gdje se pronalazi duševni mir, moli za zdravlje najmilijih i pale svijeće za upokojene? Zašto i kako su mogli opkoliti i zapaliti kuću u kojoj su bila djeca sa majkom? Zar ih nije bolio njihov plač, krici i jauci? Kako su poslije mogli mirno da spavaju i žive? Kakva majka je rađala takve sinove, kakvim mlijekom ih je dojila i kakve savjete im je davala? Da li su takvu bezosjećajnost i surovost naslijedila njihova djeca?
Ta i druga velika i važna pitanja za ove prostore, gdje ljudske klanice redovno poprimaju okvire “normalnog”, postavila je prijedorska prosvjetna radnica i književnica Nada Praštalo u svojoj nedavno objavljenoj knjizi proze “Sjene prošlosti”.
Radnja se odvija u godinama Drugog svjetskog rata, a jezgro knjige su priče njenih roditelja, prvenstveno oca, koji je svojevremeno svjedočio o tim surovim danima u Potkozarju kada su ljudi ubijani i, kao i Nadin djed, odvođeni u zloglasni ustaški koncentracioni logor Jasenovac.
– Te priče sam proširila i upotpunila, postavljajući suštinska pitanja, ali bez pretenzije da dajem odgovore. Zapravo, na ta pitanja nema odgovora. Možda će ih u budućnosti pronaći neki čitaoci, a možda vrijeme koje ih, s obzirom na ono što se dešavalo u našoj novijoj istoriji, nažalost nije dalo – pojašnjava Praštalova, koja je ovu knjigu, koja se čita u jednom dahu, posvetila upravo ocu Miladinu i svojoj majki Božani.
Frontovi u pričama
– “Kolona za logor. Kolona iznemoglih, iscrpljenih, gladnih i umornih Kozarčana ušla je u logor. Na ulazu je bila limena tabla sa natpisom – bez vode.” To je samo jedan od citata iz knjige i prvi čitaoci su oduševljeni, iako je većina njih, kako sami kažu, pustila suzu. Zaista nisam imala namjeru da ih učinim tužnim, ali vidim da ih je sve dirnulo u srce, jer je knjiga veoma emotivna. Ponosna sam što sam je napisala tako kako sam je napisala. Inače, nečiji bol se ne može opisati. Može se samo doživjeti – ističe Nada.
Za djecu je najljepše pisati!
Nada je nastavnica istorije i geografije i jedan od osnivača prijedorskog društva književnika “Snaga riječi”. Pored toga što je u formi proze objavila i knjigu “Nit” (2009), Praštalova piše i poeziju. Tako je 2008. godine publikovala “Šapat duše”, a 2013. “U svijetu mašte”.
– “U svijetu mašte” objavila sam za djecu, a za njih je najljepše pisati, jer i u školi radim sa njima. Oni čitaju moje knjige i, iako nisam nastavnica srpskog jezika, kolege prenose da moji đaci dobro pišu pismene vježbe – otkriva naša sagovornica.
Književnik Milenko Stojičić je u recenziji ovog djela, između ostalog, naveo da u Nadinoj knjizi nema frontovskih ratnih operacija, masovnih borbi i gromova iz teškog oružja i oruđa.
– Frontovi se u njenoj knjizi nalaze u pričama, u kućama, u logoraškim prostorijama, baštama i voćnjacima. A rane i pucnji su u dušama njenih glavnih likova, ljudi i u njihovim osjećajima – napisao je Stojičić.
On je dodao da priča prati male porodične sage, kalendar životnih događaja i kasnijih ratnih porodičnih tragedija.
– Knjiga je varijacija one tolstojevske istinske poučnice o srećnim i nesrećnim porodicama. Pripovjedačka poenta je u neminovnim porodičnim tužnim rastancima, izazvanim istorijskim događajem – ratom. Sudbine Marije i Andrije, Todora i Kosane, simbolički su odražaji i odznaci bezbrojnih porodica u ratu – napomenuo je ovaj književnik.
Okresana stabla
Njegov kolega dr Mile Mutić istakao je da autorka zna šta hoće i šta silno želi da kaže čitaocu.
– Prošlost i sadašnjost su rat, nesreća, smrt, zlo i mržnja u kojima ljudi gube svoje voljene, kao i svoje živote. Autorka ovog djela traži i nalazi odgovor da okresana porodična stabla ne nestaju. Obnavljaju se novim mladicama, jer ljudi neprestano umiru i neprestano se rađaju. Izlaz je u ljubavi, jer samo ljubav i rađanje obezbjeđuju trajanje života i čovjeka. Ova proza je čitljiva, slova su prijatna i bliska, životna, istinita i pitka. Ovo je priča koja se desila, koja se dešava i koja će se dešavati, a knjiga će u svakom čitaocu probuditi sjećanje na prošlost i na ljubav, koja može spasavati i spasti čovjeka za budućnost – naveo je Mutić.
Štampanje ove Nadine knjige u tiražu od 200 primjeraka finansijski je pomogla prijedorska gradska uprava.
– Trenutno pišem još jednu knjigu proze i zvaće se “Grad suza”. Ne bih da otkrivam sve detalje, ali to će biti priča o Prijedoru, odnosno nečemu što se svih ovih godina moglo i može doživjeti u mom rodnom gradu – najavljuje Praštalova.
