KOZARSKA DUBICA – U selu Studena kod Kozarske Dubice postoji vrba za koju mještani tvrde da je stara oko 350 godina. U duplju ovog drveta kažu stane čitavo selo, odnosno šest odraslih osoba, koliko ih danas i živi u Studenoj.
U ovom selu ekipa Anadolu Agency razgovarala je sa najstarijom stanovnicom Miljom Soldat, koja ima 92 godine, a pamti kada je ovo selo imalo i više kuća i više stanovnika. Nisu, kaže, tada svi stanovnici mogli stati u vrbu, ali su tokom Drugog svjetskog rata mnogi upravo tu pronašli spas.
Naime, pored vrbe postoji put, kojim su Nijemci često prolazili. Nasuprt puta nalazi se otvor na stablu vrbe, a mještani su se, krijući se od neprijateljske vojske, zavlačili u stablo. Vojnici, valjda od straha šta bi moglo biti u vrbi, nikada nisu zavirivali u deblo.
“Kad je vojska bila, samo ovdje zavučemo se, oni idu pored, ne idu ovamo dolje, mi se zavučemo pod koru. Ja sam tu ostala, zavukla se. Kad sam ih vidjela nisam mogla bježati dalje, već su stigli, ja brže ovdje, oni nisu vidjeli kad sam ušla i to je naš spas”, kaže starica.
Upravo zbog činjenice da im je spasilo živote, mještani kažu da ne daju nikome da dira ovo stablo.
“Ako je vrijeme za to, nek’ se sama ruši”, kažu mještani Studene.
Baka Milja i danas redovno dolazi do vrbe, kao i čitav svoj život. Dolazi po vodu i umiva se hladnom vodom koja izvire podno vrbe. Sa sjetom priča o prošlim vremenima kada je vrba bila centar društvenog života u selu. Okupljali su se tu i mladi i stari, a danas su u selu ostali samo nemoćni.
Vesna Praštalo, supruga unuka bake Milje, kaže da često sluša priče o staroj vrbi, naročito o tome kako je ovo stablo spasilo živote mještana. Navodi da su u seocetu Studena naseljene samo tri kuće, a u njima žive uglavnom stari.
Ipak, priroda, izvorska voda i vrba i dalje mame posjetioce. Vesna Praštalo kaže da se podno vrbe često okupljaju društva na roštiljanjima. Ona je oduševljena svježinom u ovom selu, jer kaže bez obzira što je ljeto ovdje su noći i jutra izuzetno hladni, toliko hladni da se stanovnici Studene u sred ljeta pokrivaju jorganima.
Njen suprug Nenad Borojević, kaže da je iz ranijih priča mještana zapamtio da je i samo selo izuzezno “staro”. Kaže da su u tursko doba putem iznad vrbe prolazili karavani, a u samom selu bile su ogromne pojate u kojima se skladištio kukuruz i žito, odnosno harač prikupljan na ovom području.
Sada o tim vremenima nema spomenika u selu, ali na prošlost podsjeća kuća Milje Soldat, za koju se iako se ne zna kada je tačno izgrađena, pretpostavlja da ima oko stotinu godina.
S obzirom da se vrba nalazi u kotlini, mještani Studene, ali i susjednih sela smatraju da baš zbog toga opstala tolike godine. Nije bilo vjetrova da joj lome grane. S druge strane s obzirom da su donedavno podno vrbe postojala tri izvora neki smatraju i da je baš to omogućilo dugovječnost ovog stabla.
Za kraj naše posjete Studenoj, mještani su nam ispričali i anegdotu. Kažu da kod njih ne važi izreka “kad na vrbi rodi grožđe”. Oni su je preinačili u “kad na vrbi rodi drenjak”. Naime, na stablu vrbe narastao je grm drenjka, za koji se pretpostavlja da je tu dospio zahvaljujući pticama. Grm drenjka nedavno je nikao na vrbi, tako da još nije rodio, a mještani s nestrpljenjem čekaju da vide hoće li se to desiti u idućim godinama.
