Ni manjeg sela, ni većeg stabla. U deblo vrbe, stare 350 godina, u selu Studena nadomak Kozarske Dubice mogu da stanu svi mještani – a to i nije tako teško jer ih ima samo šestoro. Među njima i baka Milja Soldat koja je, sa svojih 92 ljeta, najstariji hroničar tog malog potkozarskog mjesta. Pamti dobro i kako im je vjekovna vrba za vrijeme Drugog svjetskog rata sačuvala živote.
“Kad je vojska bila, tu zavučemo se, oni idu tuda, a mi se zavučemo lijepo ovamo pod koru. I ja sam tako ostala, zavukla se, kad sam ih vidjela, a bili blizu, nisam mogla bježati, a ja brže unutra, nisu me mogli vidjeti. I to je naš spas”, priča Milja Soldat, najstarija mještanka Studene kod Kozarske Dubice.
Pamti baka Milja i kad u stablo nisu mogli da uđi svi mještani Studene. Bilo ih je, pripovjeda, mnogo više nego danas. Vrba im je bila centar života u tom seocetu. Tu su se okupljali i družili. Danas sasvim druga slika – selo broji samo tri kuće. Stari su pomrli, a mladi otišli u gradove. Ipak, legendu o vrbi – čuvaru sela znaju iz predanja koje su čuli od starina.
“Tuda su nekad bili putevi kojima su prolazili karavani, a u samom selu bile su ogromne pojate u kojima se skladištio kukuruz i žito. Tu su skupljali harač od mještana sa ovog područja”, kaže Nenad Borojević, Miljin unuk.
Iako je Studena danas skoro pusta, posjetilaca im, kažu, ne fali. Privlači ih skoro netaknuta priroda i čista izvorska voda. U neobičnom selu preinačili su staru narodnu u “kad na vrbi rodi drenjak”. Na vrhu krošnja izrastao je grm drenjka, i to zahvaljujući pticama koje su tu donijele sjemenke tog bobičastog voća. Mještani s nestrpljenjem čekaju da drenjak na vrbi rodi. A ukoliko se to ne desi, jedno je sigurno, čuvara sela neće nikada srušiti jer je svjedok vremena i zaštitnik života u potkozarskoj Studenoj.
