Zove me Švabo i veli da u toliko i toliko budem u kafani. Ako nađem trećega, može i raub.
Suvajac je, Bogu hvala, otišao kući, Bracika je kod tetke u Novom Sadu, Milanče kartama ne vjeruje ni kada mu drvarske gatare u njih gledaju, stoga ćemo Švabo et moi umjesto herčeva i pikova razbaciti – razgovor.
– Slušaj ovo – kaže Švabo prije nego što je pivo naručio, a to znači da ima šta da se sluša.
– Slušam – kažem, gasim komp, odlažem telefon i sa dva prsta pozivam dva piva da nam se pridruže.
– Došao prije nekoliko dana Milorad?
– Ko je Milorad?
– Ne znam.
– Zašto mi onda pričaš o njemu?
– Zato što je smiješno.
– Nastavi.
– Došao prije nekoliko dana Milorad.
– Gdje?
– Kući.
– Gdje?
– Nemam pojma! Zar je bitno?
– Nije.
– Došao prije nekoliko dana Milorad?
– Odakle?
– Iz Austrije.
– Vidiš kako znaš kada hoćeš. Continue.
– Došao prije nekoliko dana Milorad na godišnji sa austrijskog arbajta u rodno selo. Treba pokupiti šljive, uplastiti sijeno, vidjeti kako krmci napreduju. Znaš kako to već ide. Starci matori, valja i njih poslužiti. Predvečerje neko pade, posao svršen i Milorad kroz selo, u šetnju. Korak ovamo, korak onamo i sretne seoskog popa. Vidi pop Milorada i kaže:
– Ooooooo, pa gdje si ti, Milorade, bekrijo? Kad si stigao?
– Zdravo, oče Ljubinko, kako je? Stigao evo ima dva dana.
– Lijepo, lijepo. Vidim ja da ti dolaziš tri-četiri puta godišnje, da obiđeš roditelje, ali te, Milorade, nešto ne viđam u crkvi.
– Znam, oče, ne stižem.
– Nemoj, Milorade, tako. Grijeh je to. Dođi ponekad, zapali svijeću, darivaj ikonu.
– Ne znam, oče, hoću li stići.
– Moraš, Milorade, moraš. Neće se crkva sama ni sagraditi, ni održati. Moraš češće dolaziti. Češće svijeće da pališ i ikonu da darivaš.
– Znam, oče, znam. Znam da treba češće. Ali ne stižem. Zato sam ja to kod kuće riješio, da se ne ogriješim, da Bog od mene pogled ne okrene.
– Šta si, bolan, riješio? I kako?
– Pa to sa crkvom i darivanjem. Rekoh ti – ne mogu stići od posla, tamo, u Austriji, a ni ovdje nemam vremena da dolazim, ima puno brige oko roditelja, a i oko kuće. I tako ti ja, oče, kupim kućnu ikonu, zapalim svijeću svake srijede i petka, a onda, ko i u crkvi – darujem ikonu. Nekad pedeset, nekad sto evrića.
