Dok se iz smjera Kupresa i Malovana, niz padine Borove glave i Tušnice, u automobilu sa svojim saputnikom Draškom Kureljušićem spuštam prema Zagoričanima i Potočanima, pred očima puca Livanjsko polje, koje vijuga stiješnjeno između razgoropađenih planinskih masiva, obasjanih vrelim suncem.
Na sjeveru Krug planina, Cincar, Staretina, kao i Šator, tamo kod Gavrilovog Bosanskog Grahova. Na istoku Tušnica, na čijem vrhu gromovima i vjetrovima prkosi toranj s televizijskim predajnicima. A na jugu, od Buškog Blata, najvećeg vještačkog jezera u socijalističkoj Jugoslaviji, do Strmice, protegla se stotinu kilometara dugačka Dinara, sa svojim najvišim vrhom Troglavom. Kao što mu i ime kaže, vrhom s tri vrha. Jedan za Srbe, drugi za Hrvate, treći za muslimane. Tako se nekada govorilo, u vrijeme lažnog bratstva i još lažljivijeg jedinstva. I vjerovalo, bar kad su Srbi u pitanju. U Livnu više nema ni bratstva, ni jedinstva, ni Srba. Ni vjere u zajednički život na izvoru Dumana, u Čelebićima, Čeprazlijama, Rujanima, Gubinu, Guberu, Sajkoviću…
Voda i prevoz samo za Hrvate!
Osim samoće, rijetki preostali Srbi u opštini Livno danas najveću muku muče s vodom i prevozom. Gradski vodovod je stigao do Čelebića i Rujana. Tačno do posljednjih hrvatskih kuća. Poslije, valjda, nestalo para. Slučajno, naravno. Jedan kombi ide preko Čeprazlija za Grahovo i Drvar. Sela s druge strane Livanjskog polja nemaju ni kombi. Kad neko od starina treba kod ljekara, zbog redovne terapije ili neke iznenadne muke, mora zvati taksi. Ko nema para, može pješice. Iz Čelebića, to je 30 kilometara pješačenja.
Nekada većinsko pravoslavno stanovništvo u Livnu, među kojim je do samo prije 200 godina, tu i tamo, živjela poneka porodica Srba katolika i Srba muhamedanaca, ostalo je samo u tragovima. Protiv potpunog zatiranja bore se nejaka staračka pleća ono malo Srba koji su ostali u Livnu, ali i nemoćna sjećanja hiljada onih koje su vihor posljednjeg rata, hrvatski zločini i srpska izdaja rasijali širom svijeta, od Arktika do Antarktika. Moj prijatelj, predratni dopisnik “Večernjih novosti”, Radovan Jović, živi u Banjaluci. Vjerica Radeta i Ranka Kanlić su u Beogradu, Stivs Kovačić u Čikagu… Mogao bih nabrajati do sutra. Ime do imena, rana do rane, tužna do tužne izbjegličke sudbine.
Od 5.000 Srba koji su u Livnu živjeli do 1992. godine ostalo je oko 250. I taj broj stalno se smanjuje. Potomke Mijata Tomića i Malog Marijana ni ratovi, ni zločini, ni neimaština nisu mogli odvojiti od padina Cincara, Krug planine, Dinare i Staretine, a sada su tu uglavnom ljudi starije životne dobi, koji više razmišljaju o prošlosti, nego o budućnosti.
U Drugom svjetskom ratu 5.000 livanjskih Srba bačeno je u jame, zaklano ili zapaljeno, u posljednjem ratu 5.000 protjerano iz opljačkanih i zapaljenih domova. Oba puta izvršioci radova – Hrvati. Prve komšije. Prijatelji. Školski drugovi. Kolege s radnog mjesta. Kažu, čistili su Livno od četnika. Od dođoša. Tvrde, hrvatsko i katoličko Livno. A po popisu stanovništva prije 300 godina u Livnu nije bilo nijednog Hrvata i nijednog katolika. Tek u 18. vijeku iz srpske Dalmacije, preko Dinare, doselila se prva katolička porodica. Ali, kako u to danas ubijediti Hrvate, nekadašnje Srbe, kad ni sadašnji Srbi, zbunjeni svojom tragičnom istorijom, pobijeni i prevareni, u to ne vjeruju.
Iznad bezdana
Navučeni na priču o bratstvu i jedinstvu, prema kojoj smo u moralnoj obavezi da oprostimo i zaboravimo što su nas Hrvati ubijali i zatirali, jer su i oni nama oprostili što je neko pretekao od njihovog noža, navučeni na lažnu istoriju, livanjski Srbi, koji danas za zavičajem tuguju negdje u tuđini, vjeruju da je Livno hrvatski grad, a čuveni hajduci Mijat Tomić i Mali Marijan hrvatski junaci, iako istorija nije zabilježila da je postojao ijedan hajduk Hrvat.
Na ulazu u grad, kod pijace, na kojoj radi desetak tezgi, dočekuje nas moj prijatelj Izet Bučo. Upoznali smo se preko Fejsbuka. Musliman. Hrvati mu u ratu ubili brata, zapalili kuću. On pobjegao u Holandiju. Predlaže da tu ostavimo automobil, u hladu ispod vjekovnog drvoreda, a da obilazak Livna nastavimo njegovim automobilom.
– Ne boj se zbog tablica, možeš ga ostaviti 10 dana, niko ti ga neće pipnuti. Ljude je prošlo ludilo. I Hrvati se zabavili o svom jadu. Nekad su im glavni problem bili Srbi, a sad kad Srba nema, glavna briga je naći posao, preživjeti – ubjeđuje me naš domaćin.
Dogovaramo se gdje ćemo na piće i ručak. Izet predlaže restoran koji drži njegov prijatelj Hrvat. Ja bih u “Dugu”, srpsku kafanu, u koju sam svraćao 1991. i 1992. godine na svojim proputovanjima za Knin, do ratišta i mog prijatelja Milana Martića. Ali “Duge” nema. Rat nije ni počeo, a braća Hrvati je zapalili.
Ipak, prije ručka, odlazimo do pravoslavne crkve. Zaključana i crkva i parohijski dom. Sveštenik Željko Đurica, sa suprugom i troje maloljetne djece, negdje otputovao. Možda je u Vukovsku, kod Kupresa, tamo se održava narodni zbor. Na padini ispred crkve kapela u kojoj su pohranjene kosti 5.000 livanjskih mučenika, koji su ubijeni 1941. godine. Najveći masakri nad golorukim narodom izvršeni su na Ognjenu Mariju. Čitave porodice, čitava sela. Novinar Budo Simonović je to lijepo opisao u svojoj knjizi “Ognjena Marija Livanjska”.
Iz te svete knjige muke i užasa najviše mi se u sjećanje urezala priča o prelijepoj djevojci Srpkinji, koju mladić Hrvat, jedan od krvnika koji su njenu porodicu i čitavo njeno selo doveli nad jamu, da ih kolju i ubacuju u bezdan, drži za ruku i moli da se uda za njega. I tako sebi spasi život. A ona se, ponosna, otima i sama skače u jamu. Dvije godine prije posljednjeg rata njene kosti i mošti ostalih mučenika izvađene su iz jama i sahranjene u zajedničku grobnicu u crkvenom dvorištu. Kada je 1992. godine počeo rat, Hrvati su kosturnicu raznijeli eksplozivom.
– Srećom, bilo je Srba koji su rizikovali glavu i došli da sakupljaju kosti, da ih psi ne razvlače – objašnjava nam Izet, vjerovatno jedan od posljednjih Livnjaka koji još vjeruju u bratstvo i jedinstvo.
Pusta sela
Služba u crkvi je svake nedjelje. Rijetko kad se iskupi desetak vjernika. Od Dimitrija Tomića, predsjednika Srpskog građanskog vijeća, saznajemo da u gradu ima oko 50 Srba. Uglavnom su to Srpkinje udate za Hrvate, koje nisu ni napuštale Livno.
– Ja i moja žena Dragica, Smilja i Mile Kravarušić, Boro i Miljana Pažin – nabraja Dimitrije posljednje livanjske Srbe.
U lokalnom parlamentu nema nijednog odbornika Srbina. Od 32 opštinska činovnika Srbe predstavlja Davorka Mihaljević, udata za Hrvata. U policiji o postojanju Srba u “prokletom Lijevnu” svojim prisustvom svjedoči inspektor Đorđe Kovačić. U javnim preduzećima to čini Dragan Vujanović, zaposlen u gradskoj toplani. U bolnici radi dr Jagoda Jović, pedijatar, takođe udata za “drugu vjeru”. Kosta Pajčin, stomatolog, oženjen Hrvaticom, radi u Domu zdravlja. U srednjoj školi nastavu pohađa samo jedna učenica Srpkinja. Dvije Srpkinje, izbjegle iz Bugojna, rade kao školske čistačice. Udate za Hrvate.
– Ima još nekoliko Srba koji rade kod privatnika. Mada, nije dobro ni kod Hrvata. I oni nemaju posla. Koriste to što je Hrvatska član EU, a oni imaju dvojno državljanstvo, pa masovno odlaze u Njemačku – kaže Dimitrije.
U osnovnoj školi samo nekoliko srpske djece. Sveštenik Đurica nikako ne uspijeva da njihov broj “nategne” do 10, što je formalni uslov da bi mu bilo dozvoljeno da im drži vjeronauku. Djece malo, a i roditelji se plaše da im prijavljivanjem na vjeronauku djeca ne budu prozivana od vršnjaka, da ne postanu obilježena. A već su obilježena. Rat je prošao prije 20 godina, ali i dalje nije lako biti Srbin u Livnu.
Od srpske štampe u Livno stižu samo “Nezavisne novine” iz Banjaluke. Danas smo Dimitrije i ja otkupili cijeli tiraž. On jedan, ja drugi primjerak. Nekada velika srpska sela pusta. Ne radi ni jedna škola. U ratu u livanjskim selima nije ostao nijedan Srbin. Poslije rata nije se vratilo nijedno dijete. Sa svoje tri decenije, najmlađi povratnik je ranije pomenuti radnik toplane Dragan Vujanović. Ne rade ni seoske ambulante. Bilo je riječi da će proraditi ona u Vrbici, ali u Domu zdravlja i opštini lažu da nemaju ambulantna kola.
U Čelebiću zatičemo samo dvije porodice. Crnogorci i otac Nikole Petrovića, predsjednika udruženja “Marija Ognjena Livanjska” u Beogradu. U Bojmuntima šest povratničkih porodica, u prosjeku nemaju ni po dva člana. Šest porodica i u Radanovcima. Rosići, Vujanovići, Bikići, Ercezi… U Vrbicama Šunjke. Dvije porodice. Jedna se vratila, druga dolazi povremeno. U Bogdašima pet-šest porodica. Kozomare, Ramići, Katići… Kroz Čeprazlije prolazi samo Nine Maljković. A i on dođe povremeno. U Sajkoviću Rosići i Baroši. Najviše Srba vratilo se u Gubin. Mirko Zagorac, Dušan Radić, Jovo Broćeta…
Stari i novi spomenici
Posjećujemo i srpsko gradsko groblje u Zastinju. Ogromni krstovi svjedoče o postojanju čuvenih trgovačkih porodica. Noviji spomenici o stradanju u posljednjem ratu, u kojem je ubijeno najmanje 50 Srba. Tačan broj još nije utvrđen. U onom ratu prve žrtve ustaškog noža bila su tri najuglednija Livnjaka: predsjednik suda Krstan Zubić, ljekar Dušan Mitrović i advokat Rajko Margetić.
I u ovom ratu Hrvati su počeli od srpskih prvaka. Prva njihova žrtva bio je javni tužilac i advokat Vladimir Mitranić, koji je u noći između 13. i 14. aprila 1992. godine ubijen u svom stanu. Do oktobra ubijeno je još 40 livanjskih Srba. Aleksandar Arnaut živ je spaljen u svojoj kući. Janja Laganin i Anđa Jović obješene. Milan Pažin i njegova žena Milena zaklani. Istu sudbinu doživjeli su i njihovi rođaci Ilija Pažin i njegov sin Dragan. Među žrtvama su i Milorad Crnčević, Stojan i Milica Pažin, Rajko Raco, Manojlo i Vesa Radeta…
– Mislim da je bio 12. oktobar, došao je stražar Milan Radić, bio je pijan. Rekao je da je bio na uviđaju ubistva Rajka i Anđe Šunjke, da je njeno tijelo rasječeno na dva dijela, da su im odsječene uši i nos, ali da je u izvještaju napisano da su poginuli u pokušaju bjekstva – svjedočio je Goran Zelen, jedan od 500 Srba koji su prošli kroz pakao logora u OŠ “Ivan Goran Kovačić”.
Milan Vujanović podlegao je mučenju u policiji.
– Priključivali su ljude na struju, lomili im noge i ruke, odsijecali uši i prste. Gledao sam kako mom stricu sijeku prst na ruci. Mom šuri polomili su obje noge i sva rebra – izjavio je nakon izlaska na slobodu Dejan Laganin.
Milana Žderu, profesora matematike, koji je učio i vaspitavao generacije njihove djece, Hrvati su svirepo mučili, a onda odveli kući i živog zapalili. Prije toga su mu oteli 300.000 maraka, kamion i dva auta.
Dok napuštamo Livno, razmišljam o njegovoj junačkoj smrti i zavještanju. Kada su ga krvnici poveli na lomaču, profesor se, slomljen i krvav, obratio drugim logorašima: “Braćo Srbi, ne odajte jedni druge. A vi, bando ustaška, ubijte mene, ja vas se ne bojim, ali, znajte, moj narod nikada nećete iskorijeniti.”
