Da nije musliman, da nije Sirijac, da njegova smrt nema veze s činjenicom da humani svijet kojeg pamte samo metuzalemi više ne postoji, trogodišnji dječak Ajlan Kurdi bio bi simbol ovih sramnih vremena, kao što je to bila i ostala Ana Frank na savjesti fašističke epohe.

Nažalost, trogodišnji Sirijac, čija je fotografija sa obale mondenskog turskog ljetovališta Bodrum natjerala svijet da zanijemi, brzo će biti zaboravljen. Njegovu sramotnu smrt u kojoj smo svi na neki način učestvovali, pokriće zaborav u vidu interesa moćnih sila, multinacionalnih kompanija, trgovaca oružjem, “demokratijom” i njihovim inim nusproizvodima, a koje su ga ubile. Slučajno ili tek tako, ali iz svijeta stižu slike i riječi koje u mnogo čemu podsjećaju na vremena uoči stvaranja Aušvica ili Mauthauzena. Vraća se bumerang afričkog proljeća, koje su proizveli Amerikanci. Stiče se utisak da istorijska mutna vremena samo čekaju ko će da povuče pravi obarač, čeka se iole prihvatljiv povod pa da svijet opet poludi. Srbija je opet, mimo svoje volje upletena u samu žižu migrantske krize, čak i prednjači u servilnosti, dijeli svoje siromaštvo s nevoljnicima i kao osuđenik čeka šta će reći prvosveštenici. Nije nam prvi put da nas upliću u velika istorijska zbivanja, s tom razlikom što Srbija danas nije ni vojni ni ekonomski faktor, što nas dovodi do osnovne priče.

Izbjeglička kriza koja Srbiju, istina, nije mogla da zaobiđe zbog geografskog rasporeda (kuća nam je nasred glavnog druma), ali po stoti put pravimo istu istorijsku grešku – u velika zbivanja uplićemo se servilno i preko one mjere koju možemo da podnesemo. Zapravo naše uplitanje u velike igre poput svjesno proizvedene izbjegličke krize, za razumniji dio nacije više je dimna zavjesa nego moranje, jer Srbija nikad nije bila slabija uoči velikih zbivanja kao danas. I šta je to Srbija danas? Premijer Vučić, podstaknut uređenijim državnim finansijama i blagim privrednim oporavkom, poručuje naciji da će BDP ove godine porasti jedan odsto, da je recesija bivše stanje u koje se Srbija nikad neće vratiti. Fiskalni savjet opominje premijera da njegova priča ima ozbiljnu manu koja kaže da su gubici jednog javnog preduzeća veći od godišnje uštede dobijene kroz smanjenje penzija i zaposlenih u javnom sektoru. Što znači da u zemlji i dalje nema vladavine prava, da u javnim preduzećima rade novi stranački SNS i SPS ljudi po starom koruptivnom sistemu.

Da Srbija nije pravno nego političko društvo svjedoči i novi stari slučaj ministra Ivice Dačića, ponovo vraćen u žižu dnevnih političkih zbivanja u vidu video-zapisa emitovanog na TV B92 gdje se vidi kako se tadašnji ministar policije Dačić svesrdno druži s Mišom Bananom, čovjekom od velikog povjerenja Darka Šarića, narko-bosa koji je osuđen na 20 godina robije. Da li je tužilac pozvao ministra Dačića na saslušanje? Nije i neće. Ne tvrdimo da je ministar Dačić kriv, tim prije što je javnosti poznato da se s braćom Šarićima viđalo i poslovno na ovaj ili onaj način sarađivalo više od pola srpske političke i poslovne elite. Niko zbog toga nije odgovarao. Ali, to nije potpun odgovor na pitanje šta je Srbija danas? Odgovor je jedan Radojica iz Kruševca. Čovjek je tamo nekakva politička čivija, trenutno član SPS-a, što u suštini nije bitno. Bitno je da je taj Radojica kupio petnaestak lokalnih TV stanica. Čovjek je preko noći postao medijski magnat. Odakle Radojici novac, za koga je to on kupio… sijaset je pitanja za koja nećemo dobiti objašnjenje. Ali to objašnjava bit Srbije. Neko je shvatio da je Srbija danas jedan veliki rijaliti-šou, sve je obmana s TV ekrana, a šta će biti sutra, koga to zanima? Možda sve objašnjava jedna replika u drami Dušana Kovačevića: “Šta će biti s kućom”? “Zapalićemo je!”

Press