Predsjednik pokreta “Novorusija”, Igor Strelkov, u razgovoru za portal “srpska.ru” govori o vremenu kada je kao dobrovoljac u Vojsci Republike Srpske učestvovao u ratu u Bosni i Hercegovini.
U novijem periodu, Strelkov je postao globalno poznat kao jedan od ranih lidera proruskih snaga u Donjecku, odnosno u regiji Donbas na istoku Ukrajine. Kasnije je, zbog unutrašnjih neslaganja među borcima za oslobođenje od kijevske proameričke vlasti, napustio tu oblast i danas živi u Moskvi. Posebno je zanimljiva činjenica da je intervju sa Igorom Strelkovom vodio osnivač udruženja “Kosovski front”, Aleksandar Kravčenko, koji je takođe bio dobrovoljac i Strelkovljev saborac tokom rata u BiH. Na početku, Strelkov je objasnio kako je uopšte došao na pomisao da ratuje na srpskoj strani tokom devedesetih godina prošlog vijeka.
– To se dogodilo prilično nestandardno. Nakon rata sa Moldavijom, vratili smo se iz Pridnjestrovlja. Imali smo gubitke, ali momci iz naše jedinice nisu se naratovali i izgarali su od želje da i dalje služe ruskoj ideji. Pošto je u to vrijeme gorjelo u Bosni i Srpskoj Krajini, mnogi su namjeravali da krenu u odbranu braće Slovena i pravoslavlja. Ali, kada je riječ o mojim prijateljima, neki su u međuvremenu poginuli, drugi su bili ranjeni, treći su se vratili kućama… Na kraju je ispalo da nema ko da pođe. Tako sam morao da sam krenem, iako prvobitno nisam namjeravao.
Zašto?
– Nisam mislio da je to naš rat. Ipak, formalno sam shvatao da su nam Srbi braća, i to ne samo po slovenskoj suštini, nego i po pravoslavnoj vjeri. Znao sam da se na njih vrši agresija. Znao sam da su ti protiv kojih oni ratuju istovremeno i neprijatelji Rusije. Tako sam, iz osjećanja dužnosti, krenuo u bosanski rat. Upoznali su me sa budućim komandirom jedinice. Zajedno sa njim porazgovarao sam sa Jaroslavom Jastrebovom. To je pseudonim čovjeka koji je imao ovlašćenja od Srba da prima dobrovoljce.
Kako je jugoslovensko iskustvo uticalo na tebe da postaneš ratnik?
– To je bio kudikamo ozbiljniji rat od onog u Pridnjestrovlju, u svakom pogledu. Dok sam u Pridnjestrovlju bio, uslovno rečeno, hodajuća meta, u Jugoslaviji je trebalo da postanem vojnik. Tokom mjesec i po u Pridnjestrovlju mnogo puta sam bio pod vatrom, ali gotovo da nisam pucao u protivnika. A u Jugoslaviji sam morao, onako sasvim nepripremljen, da budem borac izviđačke grupe.
Ti si vodio dnevnik, da li je to bila tvoja uobičajena praksa u to vrijeme?
– Jeste, vodio sam dnevnik u Pridnjestrovlju, vodio sam dnevnik u Bosni, svakodnevno sam vodio dnevnik tokom prvog, pa čak i tokom drugog čečenskog rata, iako se tamo zbog vrste službene dužnosti malo toga moglo bilježiti.
A šta se desilo sa tim dnevnicima?
– Svi su čitavi. Jedino sam u bosanskim dnevnicima u određenom trenutku prežvrljao sva prezimena.
Izvršavali smo zadatke koje niko u Višegradu nije mogao!
Da li bi mogao dati kratku karakteristiku Drugog ruskog dobrovoljačkog odreda u kojem si ratovao?
– To je bila odlična grupa na osnovu koje se mogla izgraditi velika, snažna i ideološki motivisana dobrovoljačka jedinica. Iz niza razloga do toga nije došlo i grupa je, poslije pretrpljenih gubitaka, počela da propada, u prvom redu u moralnom pogledu. Bili smo vrlo nestručni, izuzev Edika Smirnova. U prvo vrijeme, on je bio jedini profesionalac u našim redovima. Mi tada jesmo bili diletanti, ali smo svi zaista htjeli da ratujemo, vjerovatno čak i više nego oni Srbi koji su nas tada okruživali. I sam si to vidio. Izvršavali smo one zadatke koje u tom kraju, u Višegradu, više niko nije mogao da izvrši. Niko osim nas nije mogao da obavi izviđanje. Sa tog stanovišta, mi smo bili jedinica sa najvećom borbenom sposobnošću u Drugoj podrinjskoj lakoj pješadijskoj brigadi. U poređenju sa drugim odredima, bez obzira na njihovu brojnost, naša djelotvornost bila je kudikamo veća.
Nakon našeg učešća u ratu u BiH, ja sam dobio karakteristiku sa potpisom komandira odreda. Napisao si je ti. To je štapski posao, kako je on uopšte bio postavljen?
– Nije bilo nikakvog štapskog posla, zato što nije bilo štaba. Bilo nas je premalo. U vrijeme svog procvata odred je, skupa sa ranjenima, brojao oko 20 ljudi. A u stroju se rijetko kad nalazilo više od 10. Kad je bilo 12 ljudi u stroju, bio je to vrhunac aktivnosti.
Ali, ipak je bilo pokušaja da se jedinici prida manje-više postojan oblik. Imali smo zastavu, imali smo naziv.
– Naravno. Kao ljubitelj istorije, težio sam stvaranju tradicije. U principu, gotovo da mi je to pošlo za rukom. Pridajući jedinici određeni oblik, jačao sam duh odreda. Mi se nismo pretvarali u bandu. Počinjali smo da se osjećamo malom, ali regularnom jedinicom sa svojom ideologijom. Ipak je to iz niza razloga, u prvom redu zbog naše malobrojnosti, ostalo nepotrebno. Takođe, svaki naš gubitak dovodio je do sve veće potištenosti. Uzgred, baš zato sam bio protiv stvaranja nacionalnih jedinica u Novorusiji. Nipošto ne bih okupljao Srbe u istu etničku jedinicu, upravo polazeći iz tvog i mog bosanskog iskustva.
Šta želiš da kažeš?
– U grupi od 10 ljudi koji se nalaze u istom nacionalnom okruženju, svaki gubitak se shvata kao tragedija i predstavlja snažan udarac stanju duha čitavog kolektiva. Bilo bi ispravnije da su nas razbacali, po dva-tri čovjeka, u srpske čete. Tada se gubici ruskog kolektiva ne bi tako snažno doživljavali, pošto naš dom ne bi bio sićušni odred, nego velika srpska četa. Upravo tako bih postavio i kadrovski posao u Donbasu. Ali, mene više nije bilo u Donbasu kada je stvarana srpska dobrovoljačka jedinica.
Ti si dospio u Republiku Srpsku u novembru 1992. Ako poredimo taktičku situaciju u Novorusiji sa stanovišta samoorganizovanja oružanih snaga RS i Donjecke Narodne Republike, ima li nekih sličnosti?
– Ima vrlo mnogo sličnosti! Sjećanje na srpsku vojsku pomagalo mi je da ne ponavljam to gorko iskustvo. Težio sam tome da se u vojsci DNR odmah stvori disciplina. Šta je ubijalo srpsku vojsku? Odsustvo normalnog kažnjavanja i reda. Pobjeći sa bojnog polja za Srbe je bilo normalna pojava, ako govorimo otvoreno. Zar nije tako? Pa, bježali su sa bojnog polja! Bilo je gotovo nemoguće natjerati ih na juriš. A zašto? Eto, sjećaš se prve bitke, kada je na nas sa vrha otvorio vatru snajper. Dvojica Srba, koja su nosila sanduke sa minobacačkim granatama, pobacala su ih i pobjegla. A ti i ja smo ostali. Zašto? Zato što smo tako hrabri? Ne, prosto je u nama bila usađena ta disciplina.
Kako to objašnjavaš?
– Sjećaš li se slučaja kada su odjednom poginuli komandir čete i dvojica komandira voda? Kad je trebalo da se dižu na juriš, ustali su samo oni, a svi drugi i dalje su ostali da leže. Komandiri su pokušali da ih dignu i sva trojica su pokošeni. Ispada da su poginula trojica najhrabrijih boraca. A svi ostali, koji su se tresli od straha – jer pod vatrom ustajati na juriš nimalo nije lako – svi oni su preživjeli, zato što u njima nije bilo stroge discipline. Svi oni bili su članovi iste zajednice, međusobno su se znali, bili su komšije, bliži ili dalji rođaci, i zbog toga nisu mogli da se uzdignu na viši stepen odnosa, izvan granica te seoske zajednice. Nisu mogli da svoje suseljane, rođake i komšije ozbiljno kažnjavaju zbog kukavičluka, neodlučnosti i ostalih zlodjela. U Novorusiji sam se trudio da to smjesta izbjegnem.
U srpskoj vojsci bilo je ukupno oko 1.000 ruskih dobrovoljaca. U Donbasu su najbrojniju dobrovoljačku dijasporu činili Srbi. Čime ta činjenica može da se objasni?
– Srbi su veoma mnogo ratovali. Njihova kneževina je, zahvaljujući stalnim ustancima, stekla autonomiju od Turaka početkom 19. vijeka. Srbi jesu ratoborni, spremni za tegobe i lišavanja. Junaštvo koje su Srbi ispoljili u vrijeme Prvog svjetskog rata rijetko sa čime može da se uporedi. To je vrhunac srpske nacionalne samosvijesti.
Novorusija je sada veoma popularna u Srbiji, a i ti lično, kao čovjek. Ako se pojavi mogućnost da tamo otputuješ, da li bi pristao?
– Tamo su već počeli da hapse dobrovoljce koji su se borili za Donbas. Srbi sada imaju rukovodstvo koje ispovijeda trostruki moral. Oni govore jedno, rade drugo, misle treće. Tvrde da su Rusi “braća”, ali za ljubav svojih zapadnih gazda hapse srpske dobrovoljce. Zato sada takvo putovanje nije aktuelno. Ipak, meni se veoma svidjela Srbija. Kada sam se tamo nalazio, bio sam ushićen srpskom gostoljubivošću, kuhinjom, ljepotom planina. Sa zadovoljstvom bih otišao i u Bosnu i u Šumadiju, posjetio ona mjesta koja nisam stigao zbog opterećenosti. Dok sam se tamo nalazio tokom pet mjeseci, izuzev kratkog odmora u Višegradu, ništa čestito nisam ni vidio.
Baš ništa?
– Jedino sam stigao da svratim u rusku crkvu u Beogradu, gdje je nagrobni spomenik generalu Vrangelu. U Hram Svetog Save nisam ušao, iz nekog razloga bio je zatvoren. Ni u srpske muzeje nisam mogao da uđem. Ipak, ostali su mi veoma topli utisci. Sve što govorim povodom nedisciplinovanosti srpskih vojnika tiče se samo organizacije, tačnije njenog odsustva, a ne moralnih kvaliteta samih Srba. Da je u srpskoj vojsci bila ista onakva disciplina kao i u vrijeme Prvog svjetskog rata, vjerovatno bi se Srbi i sada borili nimalo lošije nego njihovi preci.
