Malo šta me u životu razbjesni kao poruke osnovcima, srednjoškolcima i budućim akademcima uoči početka nove školske/akademske godine. Svaki put kada čujem izjave o tome da je važno da budu pošteni, vrijedni, marljivi i da dobro uče da bi uspjeli u životu, sklopim oči i zamislim kako preskačem preko drugih roditelja, hvatam govornika za vrat i vičem mu da nam ne vrijeđa inteligenciju, jer ga stvarnost demantuje na svakom koraku. Taj san u glavi posluži mi kao terapeutsko dejstvo protiv košmara koji školstvo živi već godinama.
Euforične septembarske svetkovine u našim obrazovno-vaspitnim institucijama, ove godine je ukaljalo nekoliko “kontroverznih slučajeva” poslije kojih se opravdano može sumnjati u njihov obrazovni predznak, još više u vaspitni, a boga mi i u to da su institucije. Narativ tih događaja, za koje više nisam sigurna jesu li zaista slučajevi ili opšteprihvaćena praksa, ukratko bi izgledao ovako.
Visokopozicionirana osoba D, infiltrirana u vlast, dala je saglasnost da se u jednoj srednjoj školi, po nepoznatim kriterijumima, upiše cijeli razred sastavljen od djece koja nisu položila prijemni i koja čak nisu ni konkurisala za tu školu. Nedugo zatim, ugledna urbana osoba V, revoltirana što joj potomak nije upisao željeni fakultet, fizički i verbalno je napala prosvjetnog radnika, osobu M, smatrajući je odgovornom što njenom, po automatizmu takođe uglednom gradskom čedu, nije dala prolaznu ocjenu.
Ne morate poznavati algebru, niti biti stručnjak za kombinatoriku, da biste izračunali da je skup “ispodlinijaša” iz prvog primjera krenuo na nastavu, a (ne)poznanica iz drugog slučaja, “pod misterioznim okolnostima”, na kraju prošla kvalifikacioni ispit. Vjerujem da će (a voljela bih da me vrijeme demantuje) upravo ti budući akademski građani, za koju godinu unificirati folklorne šablone i smješkati se sa izbornih plakata pokornoj pastvi. Onoj masi koja je zauvijek ostala diskvalifikovana, jer nisu imali ugledne osobe D i V, da im ponude savitljivu motku za lakši skok preko linije u atletskoj disciplini “za uspjeh je potrebna veza”.
Makar bilo nepopularno i uzaludna rabota, dužnost je još jednom ukazati da je dignitet našeg školstva na izdisaju, a ugledne osobe, kao eufemizmi za bogate i uticajne, blizu su da ogade svaki pomen na dobro učenje i pristojno vladanje.
