Uopšte ne insistiram, naprotiv, ovo uopšte ne mora da bude edukativno štivo na temu novih saznanja o razvoju patuljaste srpske demokratije, nemam ozbiljnih ambicija na zadatu temu. Uostalom, odlučite sami. Uglavnom vjerujem da je važno imati na umu civilizacijsko saznanje da svi komplikovani procesi najčešće imaju jednostavna rješenja.
E sad kakve veze sa svim pomenutim imaju onaj svemirski vladar svijeta Novak Đoković, košarkašice i košarkaši, kaznene ekspedicije Marine Maljković i Saše Đorđevića što haraju kontinentom i šire, odbojkaši (muška i ženska ekipa), ta vanzemaljska nimfa Ivana Španović, strijelci mješovitog pola, veslači… Koju konekciju sa njima imaju kolone veoma uspješnih inženjera, menadžera, naučnika… Kakve veze oni imaju s otužnom srpskom stvarnošću? Pitanje je ozbiljno i valjalo bi najzad razlučiti uspješne ljude od ostatka Srba koji bitišu u svom oboru, bez ikakvih izgleda i ozbiljne želje da iz njega izađu. Koliko srpskih suza radosnica je proliveno u ranojutarnjoj nesanici 14. septembra kad je Nole poput Ahileja stajao iznad Menhetna, a Rodžer na klupi poslušno grickao nokte? Te suze i srpsko lamentiranje po principu “ima li ko bolji od srpskog junaka” ozbiljna su greška. Tim prije ako se niste zapitali u čemu je kvaka, ako su svi ti Srbi od Noleta pa dalje tako uspješni, a zbog čega ostatak Srba u Srbiji i šire tavori već vijekovima, muči ih dilema “ima li života prije smrti?” I hoće li se među Srbima konačno pojaviti vođa, državnik koji će bar donekle ličiti na Noleta, na pobjednika?
Defektna društva prepoznaju se na sitnicama. Primjer je banalan: Beogradski tabloid “Informer” već petnaest dana ne skida s naslovne strane izvjesnog Aleksandra Obradovića, direktora “Elektroprivrede Srbije”, uhvatili su ga s rukama u “pekmezu”. Dotični gospodin izabrao je za savjetnike svoje prijatelje iz Češke i Slovenije, plaća ih dnevno od 4.000 do 5.000 evra. Tako je potrošio više stotina hiljada državnih evra. Bahati direktor ne odgovara “Informeru”, ali u “Politici” poručuje: “Ako imaju boljeg od mene, neka me smijene.” Nevjerovatna drskost, gospodin Obradović baca rukavicu u lice premijeru Vučiću. Jer, premijer je posljednjih mjeseci, odgovarajući na pitanja novinara o direktoru EPS-a koji rasipa pare po Rimu i Parizu, odgovarao:”Ako vi imate boljega, smijenićemo Obradovića. Boljega ja ne vidim”. Kakva li to moć stoji iza Obradovića, osim sumnjive fakultetske diplome koju je Mića Jovanović jedva nostrifikovao na Mega trend univerzitetu? Ili je to premijer Vučić zaboravio da je prije skoro tri godine u TV intervjuu optužio svog “najboljeg” direktora da je oštetio budžet Srbije za petnaest miliona evra. Vučić je ispričao da je kod njega došao A. Obradović, tada v. d. direktora EPS, sa zahtjevom da zaposlenima u EPS podijeli trinaestu platu. Vučić je to odbio, ali je A. O. podijelio po pola plate, što iznosi 15 miliona evra.
Dugo već traje ta neshvatljiva cirkuska predstava u Srbiji, rasprodaja, pljačke, otimačine, politička razbojništva i sticanja bogatstva u ministarskim foteljama. Za sve to i mnogo šta drugo glavni krivci u Srbiji su novinari. Pljačke, ubistva, prevare i razbojništva odigravala su se pred njihovim očima, ali toga nije bilo na njihovim televizijama i u novinama. Evo, priča o gospodinu Obradoviću nije se pojavila nigdje nego u “Informeru”, drugi mediji su žmirili jer evidentna pljačka budžeta Srbije za njih nije tema. Nije slučajno što je politička elita novinare i medije uopšte smjestila pod sopstveni rep. To dokazuje i Goran Ješić, bivši gradonačelnik Inđije, pa bivši potpredsjednik Vlade Vojvodine i Demokratske stranke. Naime, Ivana Žigić, novinarka beogradskog dnevnika “Alo”, prije neki dan saznala je da je gospodin Ješić kupio novi “audi A8″, pozvala je Ješića i pitala ga da li je taj automobil platio 80.000 evra i odakle mu pare.
Ješić je koleginici Žigić odgovorio:”Šta tebe boli k…. odakle mi pare”!
