Majice bez rukava. Šortsevi i kratke pantalone. Trenerke. Pirsinzi, šminka i nakit, a la novogodišnja jelka. Pocijepani odijevni komadi iz kojih izviruje donji veš. Haljine i mini-suknje “marke” dopičnjak. Dekoltei do pupka…
Zapravo, sve to su najživopisniji, srećom ne još masovni, primjeri preslobodnog, provokativnog i neprimjerenog oblačenja u javnim i privatnim školama Srpske. Oni se manje-više odnose kako na đake i studente tako i na nastavnike, profesore i ostalo zaposleno osoblje, pa posljednjih godina mnoge obrazovne ustanove žurno uvode interne pravilnike o primjerenom oblačenju i ponašanju.
Tako je i Visoka škola za ekonomiju i informatiku iz Prijedora nedavno osvježila lani doneseni kodeks u kojem, između ostalog, stoji da su za muškarce nedozvoljeni duksevi s neozbiljnim natpisima ili slikama, trenerke, sandale za plažu, papuče i majice bez rukava, a za žene suknje ili haljine iznad koljena, majice ili bluze bez rukava, topovi, veliki dekoltei, cipele s previsokim potpeticama, otkriveni stomak, leđa i ramena, providna odjeća i donji veš koji se ocrtava.
Vidaković: Kodeksi prepuni nedostataka!
Sociolog Davor Vidaković objašnjava da trend sve slobodnijeg oblačenja u vaspitno-obrazovnim ustanovama i fakultetima nije novina.
– Tu imamo uticaj različitih faktora. Prvi razlog leži u primarnoj socijalizaciji u okviru porodice, koja često zna da zakaže. Druga dimenzija je uticaj spoljnih faktora, uglavnom društvene sredine i medijske opterećenosti vulgarnim sadržajima. Treći razlog je što najveći broj škola i fakulteta nemaju izgrađen stav i kodeks oblačenja. Ili, ako ga imaju, on je pun nedostataka, posebno u smislu sankcija koje bi pojedinac mogao da snosi ukoliko ne poštuje kodeks oblačenja. Inače, zabrinjavajuće je da se sve više može primijetiti vulgarno oblačenje kod djece uzrasta osnovne škole, što je ogroman propust u socijalizaciji. Porodica mora tome da posveti više pažnje, pa ako uradi svoj dio posla, onda kodeksi neće biti prijeko potrebni – ističe Vidaković.
– Pošto zbog brzine života gubimo korak s kulturom i obrazovanjem, kao pravim civilizacijskim vrijednostima, ovim kodeksima ne samo da čuvamo dignitet ustanove već mlade podsjećamo da je dio kulture svakako i primjereno oblačenje i da oni to prenose dalje kada završe ovu školu. Uglavnom, ovi pravilnici daju rezultate i mi ne idemo na to da kažnjavamo. Nastojimo da u razgovoru s onima koji se neprikladno odijevaju dođemo do najboljih rješenja – otkriva prof. dr Dragan Soleša, direktor ove privatne škole.
Rizično ljeto
S druge strane, u javnim obrazovnim ustanovama, konkretno na Univerzitetu u Banjaluci, još 2008. godine propisan je kodeks ponašanja studenata i zaposlenih, kojim je zabranjena isuviše kratka odjeća i otvorene sandale, papuče za plažu, majice na bretele…
– Oni se drže kodeksa kojim je regulisano i prikladno oblačenje, pa nije bilo potrebe za intervencijom. Inače, tim dokumentom definisano je da su studenti obavezni da se u svim prilikama ponašaju u skladu s dostojanstvom i ugledom univerziteta. Preciznije, u članu pet kodeksa pobrojano je sve što se smatra neprihvatljivim ponašanjem studenata, a kao jedan od vidova takvog ponašanja navodi se i neprikladno oblačenje. Takođe, i pojedini fakulteti imaju svoje kodekse, kojima je predviđena obaveza studenata da na fakultet dolaze pristojno obučeni – kaže Stanko Stanić, rektor ovog univerziteta.
Ipak, prema ocjeni pojedinih profesora Banjalučkog univerziteta, taj kodeks nije iskorijenio oskudno oblačenje, pa ima studenata koji i dalje na ispite i predavanja dolaze nedolično odjeveni, posebno u ljetnom i jesenjem periodu.
– To me ne čudi kada vidim na kakvom su nam dnu društvene piramide znanje i moral. I sada sa ispita udaljujem gologuze studentkinje, koje dolaze u garderobi za noćne izlaske, kao i studente u bermudama i trenerkama. Nažalost, njihov broj se povećava, pa bi svakih nekoliko godina trebalo uvesti strože kazne, ne samo na fakultetima, već i u osnovnim i srednjim školama. Mislim da bi se onda to više poštovalo, a mi ne bismo imali potrebu da bilo šta namećemo. Isto vrijedi i za neke naše koleginice i asistentkinje, koje oblače prekratke suknje, nose izazovne dekoltee i drugu napadnu odjeću, kao i predavače koji dolaze na katedru s livade – otkriva profesor, koji je želio da ostane anoniman.
Simptom dekadencije
Njegov kolega Nikola Paripović, profesor srpskog jezika i književnosti, ističe da je nastavnik dužan da svakog učenika u srednjim i osnovnim školama koji se ne ponaša prema pravilniku o prikladnom odijevanju zapiše u rubriku za napomene u dnevniku.
– Međutim, nepristojno oblačenje nije srž problema, već samo jedan od simptoma dekadencije cijelog društva. Završio sam srednju školu prije osam godina, a stvari su se toliko promijenile da izgleda kao da sam maturirao prije 80 godina. Dakle, ovo plutokratsko društvo i diktatura finansijske oligarhije preko medija, kao glavnog instrumenta, ima slobodu nametanja svega i svačega, pa i neumjesnog odijevanja među školskom i ostalom populacijom. To je istovremeno pokazatelj slabljenja obrazovnih institucija i nemarnosti roditelja, pa se mladi, nemajući uzore u kući i školi, lako ugledaju na ono što nude mediji – ocjenjuje Paripović.
Za to vrijeme, mišljenja đaka i studenata iz RS o ovom pitanju su podijeljena, pa jedni smatraju da su pravila oblačenja nepotrebna i diskriminatorska, dok su drugi za uvođenje povremenih i rigoroznih kontrola poštovanja kodeksa.
– Demokratiju smo shvatili kao anarhiju, pa mislimo da svako može da se u muzeju, pozorištu i školi odijeva kako hoće. Naprotiv. Nisam za uniformisanje i kažnjavanje, ali moramo nečega da se pridržavamo. U suprotnom, može se desiti da nam studenti i profesori dolaze na časove u kupaćim gaćama i kostimima, što ne samo da kvari vijekovima građeni odnos profesora s đakom i studentom, već i ugled škola u koje idemo – kaže student Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci Dragan S.
On dodaje da bi takav neodgovoran pristup mogao u budućnosti da napravi neodgovornog člana društva i radnika na poslu.
– Ne smijemo doći do toga da je lakše izbaciti sise i dupe za dobru ocjenu nego sjesti i naučiti gradivo – zaključuje naš sagovornik.
