Fudbal je bio skriveni popis stanovništva, kako u nacionalnom, tako i u socijalnom smislu, veli Nele Karajlić u svojoj autobiografiji.
Za Sarajevo su navijali skoro svi Muslimani. Govorilo se: boja fesa, boja dresa. Javna je tajna bila da je muslimanska čaršija ta koja je sakupljala zlato da se ostane u ligi sedamdeset i neke ili da se zadrži neki veliki talenat još koju godinu u šeheru.
Naravno, nisu samo Muslimani navijali za Sarajevo. To su bili i oni “gradski Srbi” čiji su preci evoluirali, otišli sa zemlje i postali državni činovnici, prosvjetni radnici, administrativci. Ali, oni su odavno prestali da budu Srbi. Postali su Jugosloveni. Riječju, odrodili su se od osnovnog srpskog tkiva, koje je poslije Drugog rata uglavnom ostalo na selu. (Srpsko tkivo gradskih trgovaca i zanatlija razjureno je i uništeno mnogo ranije i njega istorija više neće imati priliku zabilježiti. )
Kada bi me prevrnuo naopako i mučio najstrašnijim metodama, ne mogu da se sjetim nijednog Hrvata koji je navijao za Sarajevo. Ima ih sigurno, ali ja ih ne znam. Hrvati su navijali ili za Dinamo, ukoliko im je korijen vezan za centralnu Bosnu, ili za Hajduk, ukoliko su Hrvati hercegovačkog tipa. Čuven je bio grafit na putu za Mostar, ispred tunela u Bradini, na kome je pisalo NDH: Naprijed Dinamo i Hajduk. Njihovo deklarisanje bilo kao i svim kritičnim istorijskim momentima stoprocentno.
Poneki Hrvat, zaluđen jugoslovenskom idejom, budala ili otrovan lokalpatriotizmom, navijao je za Velež. Bili su to rijetki slučajevi, koji sigurno nisu dobro prošli u životu. Velež je jedan od najstarijih klubova u Titinoj Jugi. Njegov sastaviz godine osnivanja činili su Srbi. Kasnije se to promijenilo, kao što se promijenio i Mostar.
Sarajevski Hrvati, oni čija je povijest bila vezana za industriju, rudnike i željeznicu, oni su navijali za Želju. Željo i jeste bio tim koji je osnovala udruga vezana za ovu industrijsku granu, a tu su Hrvati bili nadmoćni. Procenat Hrvata koji su igrali za Želju vidljivo je veći od procenta Hrvata koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. A to nešto znači.
Srbi su navijali za Zvezdu. Naravno. Naročito oni iz prigradskih naselja i sa sela. Zvezda je bila alternativa svmu onome što su oni podsvjesno osjećali. Zvezda je bila zamjena za potisnuta osjećanja. Zvezda je bila znak identifikacije, šljiva ispod koje se okupljaju preživjeli. Zvezda je bila krsna slava svih pravoslavnima u Bosni i Hercegovini.
Sveti Nikola, Sveti Đorđe, Sveti Vid, arhanđel Mihajlo, Sveti Ilija, Sveti Jovan… svi su oni igrali za Zvezdu.
Tek krajem osamdesetih shvatih zašto svi moji nahorevki drugovi, i Aleksići, i Đokići, i Radosavljevići, i Golijanini, i Lazarevići… svi navijaju za Zvezdu. Kada smo dijelili školske klupe sedamdesetih godina, čudio sam se kako je moguće da toliki broj mojih drugova tako dobro poznaje fudbalere iz grada stotinama kilometara udaljenog od njih. Kada čovjek odraste, mnoge stvari mu se pokažu jasnijim.
Antipod Zvezdi je bio Partizan. Naravno. Za njega s navijala sva vojna lica i dobar dio policije, bez obzira na nacionalnost. Partizan je bio Jugoslovensko sportsko društvo i u svim strukturama, od uprave preko stručnog štaba i igrača pa do publike, on je morao da ispuni taj zadatak. Koliki je strah komnističke vrhuške bio od Crvene Zvezde, pokazuje strast kojom se branio Partizan.
Partizan je bio specijalni zadatak, dnevna zapovijest, tajna lozinka, obaveza koja se mora ispuniti. Tek kasnije, sa pojavom Grobara, Partizan se oslobađa stega svojih osnivača i postaje opštenarodni pokret.
Naravno, ovaj nacionalni presjek navijača pojedinih klubova nema nikakve veze sa igračima i upravom tih timova. Koliko god da je Zvezda bila simbol Srpstva, ona je svoje najveće uspjehe doživjela sa dva ili tri Srbina u prvih jedanaest. Na čelu Sarajeva su godinama sjedili Srbi i Crnogorci, Franjo Tuđman, potonji predsjednik Hrvatske, bio je predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Da ne bi Srbina Pere Nadoveze teško da bi splitski Hajduk vidio Evrope, a o mom Želji da ne govorim.
A Željo? Željo je moj tim. Osnovan dvadesetih godina u okviru željezničkog saveza, Željo je oko sebe okupljao radničku klasu. Nacionalno je bio šaren, kao i radnici u to vrijeme. Činjenica da je dosta Hrvata radilo na željeznici, kao kapacitet naslijeđen iz Austrougarske, privukao je dobar dio tog življa da navija za taj klub.
No Željo je, kao radnički klub, imao ton internacionalizma, koji je, svjesno ili nesvjesno, u Titovo doba privukao veliki broj mladih, nadionalno neopterećenih Sarajlija svih nacionalnosti, jer je simbolisao ono što u fudbalu najviše volim. Mali klub velike istorije, prkosan i vedar, sa navijačima koji ga vole, ne samo zbog nasušne potrebe da se bude dio nekog tijela, gomile, ne samo zbog potrebe da se identifikuješ sa nečim, nego zbog čiste ljubavi, bez potrbe da se ta ljubav pokazuje drugom.
(odlomak iz knjige Fajront u Sarajevu)
