Lijepo je slušati priče mudrih srpskih glava o neophodnosti istorijskog strpljenja radi ostvarivanja strateških nacionalnih ciljeva. Međutim, postoji problem sa ovom teorijom. Ukoliko je i označimo kao utemeljenu, bez obzira na to što su zbog njene (ne)voljne primjene životi brojnih generacija Srba pod Turcima, Austrougarima ili Titom pretvoreni u puko vegetiranje, dolazimo do saznanja da u 2015. godini ovakav način reagovanja na izazove predstavlja očigledni relikt prohujalih vremena.
Jer, na čitavoj seriji primjera potvrđuje se da u današnjem globalnom i regionalnom političkom ambijentu jedino efekat iznenađenja donosi rezultate, bez nagovještaja da će u bližoj ili udaljenijoj budućnosti biti drugačije. Zbog toga, oni koji vjeruju da je dug put od riječi do djela, ostvariv u davnim periodima i epizodama, idealan izbor i za sadašnjost, mogli bi da se suoče s trajnim odlaskom njihovih želja u muzej, iz kojeg nema povratka, kao 1804. ili 1918.
Nažalost, takva filozofija je sada dominantna u Srpskoj. Od krucijalnih do trivijalnih tema, glavni metod suočavanja s problemima je odgađanje hvatanja u koštac sa svim mogućim nevoljama do “sljedeće prilike”. Recimo, koliko god vlast u RS nailazila na objektivne prepreke nakon ulaska u priču o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH i koliko god nedoumica pratilo čitavu tu zamisao, očigledno je da se i oni sami žestoko poigravaju, pa čak i sprdaju s datumima. Na taj način, iz cijelog ovog poduhvata biće iscijeđene i posljednje kapi smisla, a ako nekada bude i dovršen put referenduma do “Službenog glasnika RS”, da ne govorimo o glasačkim kutijama, to više nikome neće biti važno.
Drugi znaju da je danas bitno djelovati brzo, makar i pogrešno. Aleksis Cipras je nedavnim ekspresnim referendumom uspio da Brisel “izuje iz cipela”, a druga stvar je to što se kasnije prepao i nije znao šta da uradi sa furioznim “oxi”. Viktor Orban je nepopularnim, ali efikasnim zidom jedini u regionu, možda i na kontinentu, obuzdao beskrajnu rijeku migranata na granicama svoje zemlje. Kada su povlačili furiozne poteze, Rusi su preuzeli Krim, ali su zaglavili u blatu Donbasa opredijelivši se za beskonačno nadmudrivanje s Kijevom i Zapadom. Ameri su nakon pada komunizma u kratkom roku neformalno kolonizovali čitav bivši Varšavski pakt, zajedno s nekadašnjom SFRJ, ali je i njihova mašinerija zaribala u pijesku Bliskog istoka čim su počeli da primjenjuju rezon “odavde do vječnosti”.
Na kraju, i braća prekodrinskih Srba po referendumima, Škoti i Katalonci, znaju da vrijeme nije ni na čijoj strani! Zato u Edinburgu već razmišljaju o novom glasanju o samostalnosti, a u Barseloni ne gube dragocjene godine natežući se s Madridom o prvom izjašnjavanju. A u Banjaluci i RS? Kod nas u zvaničnim krugovima još nema ni svijesti da se jedini pravi referendum odnosi na ukupni status RS u BiH ili van nje. I da je sve prije te utakmice – obični trening!
