Od početka izbjegličke krize u Evropi, u ovdašnjim medijima ponavlja se procjena kako će i sljedeći talas mimoići BiH. Tačno je da ti mučenici ne bježe samo od rata nego traže i sigurno mjesto za život, pristojan stalni smještaj, dobro plaćen posao, jasnu perspektivu za svoju djecu. Sve ono što, kako vjeruju, nudi tek razvijeni dio EU, ali ne i njegova periferija, a pogotovo balkansko predvorje.
Međutim, odbačen na granicama Mađarske i Hrvatske i loše primljen u Bugarskoj i Rumuniji, dio izbjeglica neće moći ni naprijed na Zapad ni nazad na Orijent. Zatečeni u gostoljubivoj Srbiji, mnogi će na dugoročnom čekanju ili trajno tu i ostati. A prema zvaničnoj evidenciji, već ih je 600 zatražilo i dobilo azil. Teško je vjerovati da se taj broj neće popeti na desetine ili čak stotine hiljada, a potom u neizvjesnom procentu preliti u BiH. To što zasad u tranzitu prema EU zaobilaze BiH, kao i Kosovo, ništa ne znači. Stihijski, ili prema ažurnim informacijama, ili po nekim spoljnim uputama, izbjeglički talasi mijenjaju putanju kretanja. Iz Srbije u Republiku Srpsku mogli bi doći po liniji specijalnih veza i mekih granica te spoljnih instrukcija, ali sigurno je da će ipak spontano birati FBiH po liniji istovjerništva sa stanovništvom u kantonima sa bošnjačkom većinom.
Sirijci, Iračani, Libijci, a pogotovo Avganistanci, nisu Bošnjacima blizu kao Turci, ali poznato je da islam te narode mnogo više približava nego što ih nacionalnost razdvaja. Islamska kultura i arhitektura, hiljade džamija, ramazani i bajrami, jelovnik i način svakodnevnog života biće tim ljudima, granicama zaustavljenim na pola puta, pored Sandžaka, najprirodniji ambijent. Gostoprimstvu domaćina doprinijeće i stare prijateljske i porodične veze uspostavljene u periodu Titovog Pokreta nesvrstanih, kada su arapski studenti bili preplavili Sarajevski univerzitet, a mladi Gadafi, stari Asad i dr. redovno pohodili Sarajevo i Begovu džamiju. Danas su tu i šeici iz Emirata, odnosno njihovi lokalni posrednici, koji su, kako informiše sarajevska štampa, izvršili pravu invaziju na najatraktivnije lokacije u bošnjačkom dijelu Bosne. Za one izbjeglice kojima se, i pored svega, ne svidi da trajno ostanu, ostaje duga granica koja FBiH dijeli od Hrvatske i EU.
Idilu, međutim, kvare zapadne bezbjednosne procjene, po kojima je bar svaki stoti izbjeglica kamuflirani terorista iz neke od brojnih frakcija Al Kaide, Islamske države, Muslimanske braće i sl, a privremeno utočišta mogu naći i u Maoči i Bočinji. Ekonomske, demografske, socijalne i pogotovo političke procjene, međutim, zapadne službe izgleda interesuju. Ali, i može se procijeniti da će veći priliv muslimanskih izbjeglica u Federaciji zaoštriti populacioni, nacionalni, vjerski, kulturni, pa samim tim i politički debalans između kantona i županija, te, s jedne strane, dati novi polet inicijativama za obnovu Herceg-Bosne, a sa druge, ojačati snage za centralizaciju BiH i u zaplet uvući i Republiku Srpsku.
Na pitanje šta će Srbija sa neizvjesnim brojem Sirijaca, Iračana, Libijaca i dr. koji će na dugoročnom čekanju trajno ostati gdje su se zatekli, a šta će tek s onima koji će po ugovoru o readmisiji biti vraćeni na Surčinski aerodrom, u beogradskim medijima čulo se mnoštvo zanimljivih odgovora. Nezvanično, rečeno je svašta: da se na izbjeglicama dobro zarađuje (taksisti, restorani, hosteli, željeznica, itd), da će izbjeglice oživjeti opustjelo srpsko selo, obnoviti poljoprivredu, podići priraštaj, ojačati multikulturalizam i sl, ali još ništa ozbiljnije, konkretnije i zvanično.
Šta o tome misle u Srpskoj, “Herceg-Bosni” i bošnjačkom dijelu Federacije ništa se ne čuje. Izgleda da svi vjeruju da su izbjeglice obaviještene da ni proces unutrašnjih migracija još nije završen te da će i dalje zaobilaziti BiH. Ali, šta ćemo ako ne bude tako?
