Stranke koje otvoreno zagovaraju jednostrano proglašenje nezavisnosti Katalonije i otcjepljenje od Španije proteklog vikenda su osvojile većinu u katalonskom parlamentu. Retorika koja se čuje u najbogatijoj španskoj pokrajini neodoljivo podsjeća na igru gluvih telefona između Banjaluke i Sarajeva kada god se spomene magična riječ – referendum.
Katalonski Milorad Dodik iliti predsjednik Katalonije i lider najjače separatističke stranke, Arturo Mas, još prije izbora je slavodobitno najavio da će u roku od 18 mjeseci jednostrano proglasiti nezavisnost. Istovjetno kao i u BiH, centralna vlast oštro se protivi namjeri katalonskih independentista. Vlada iz Madrida i centrističke partije, isto kao i stranke sa sjedištem u Sarajevu, poručuju da je to protivustavno i, gle slučajnosti, najavljuju da će zaštitu tražiti sudskim putem.
Znači, sve je isto, samo što “Dodik iz Barselone” za razliku od predsjednika RS ima mnogo jak odgovor na prijetnje iz Madrida. Naime, Arturo Mas je na prijetnje odgovorio da Katalonija, ukoliko se Madrid ne složi s odlukom o otcjepljenju, neće platiti svoj dio španskog duga. S druge strane, vlast iz Banjaluke kritikuje zvanično Sarajevo zato što joj onemogućava nova zaduženja kod MMF-a, Svjetske banke, Ruske Federacije, itd. Narodnim jezikom rečeno, iz prazne se ne puca – i zato je Barselona mnogo dalje od Madrida nego Banjaluka od Sarajeva.
Međutim, mnogo veći problem u Srpskoj predstavlja to što su lični i partijski interesi daleko ispred opštih, zbog čega se stiče pogrešan utisak da san o nezavisnosti ne sanjaju skoro svi u Srpskoj, dok je još veći problem to što se pojedini politički funkcioneri javno ne protive nezavisnosti Srpske, dok tajno prave dogovore kako da taj san prikažu kao noćnu moru.
Elem, da su kod nas lični i partijski interesi na prvom mjestu potvrđuje činjenica da je nezavisnost uvijek ključna politička tema u Barseloni, dok se u Banjaluci kao pitanje svih pitanja uvijek nameće nešto sporedno, poput recimo toga da li će kandidat za gradonačelnika biti Ognjen Tadić, Brane Borenović ili Igor Radojičić?! A kad su već spomenuti, vjerovatno neće biti nijedan, jer kandidati za takvu funkciju treba da pokažu nacionalnu odgovornost, odnosno da znaju kako se postiže dogovor o “nacionalnom jedinstvu”. Ali ne u Barseloni, već u Banjaluci?!
