Neslaganje dvije najveće srpske političke partije, SDS-a i SNSD-a o ključnim i najozbiljnijim političkim pitanjima predstavlja najveću opasnost za Republiku Srpsku!
Politička scena u Srpskoj je podijeljena na “izdajnike”, kako predstavnici vladajuće koalicije nazivaju stranke okupljene u Savezu za promjene, i “kriminalce”, kako opozicionari iz SZP-a krste vladajuću koaliciju, prije svega čelne ljude i funkcionere SNSD-a.
U isto vrijeme, politički predstavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda prelaze preko međusobnih nesuglasica. Svjedoci smo “istorijskog” dogovora lidera SDA Bakira Izetbegovića i SBB-a Fahrudina Radončića koji posljednjih pet godina nisu štedjeli riječi jedan o drugom, ali su na kraju postigli sporazum i najavili zajedničku saradnju na svim nivoima. Kada je riječ o hrvatskom političkom korpusu, lideri najjačih stranaka s hrvatskim predznakom, uprkos razlikama, funkcionišu jedinstveno kroz Hrvatski narodni sabor, dok srpski političari nikad nisu bili na udaljenijim pozicijama.
Ničim neizazvan udar na Vučića
Prva “žrtva” dogovora Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića postao je premijer Srbije, Aleksandar Vučić, koji to ničim nije izazvao. Poslije njegove izjave da “ujedinjavanje na bošnjačkoj političkoj sceni vodi ka političkim tenzijama, problemima” i da će “neminovno dovesti do nacionalne homogenizacije i u RS”, počeo je višednevni napad na njega, prije svega preko sarajevskog “Dnevnog avaza”, koji je pod Radončićevom kontrolom i na čijim stranicama se danima mijenjaju sagovornici koji žestoko kritikuju Vučića.
Unutarsrpski dogovor trenutno je nemoguć, tvrde sagovornici Pressa i upozoravaju na pogubnost takvog djelovanja ključnih političkih faktora u Banjaluci. Doduše, politički analitičar Radomir Nešković kaže da pomirenje Izetbegovića i Radončića ne treba posmatrati kao nekakav veliki međustranački ili unutarbošnjački dogovor već kao ravnanje računa između dvojice stranačkih lidera.
Pakt o nenapadanju
– Izetbegović i Radončić se više neće napadati i to je suština njihovog dogovora. S druge strane, činjenica je da Hrvati kroz HNS djeluju jedinstveno, dok u RS imamo sukob dvije potpuno različite političke koncepcije. Vlast i opozicija, da ne kažem SNSD i SDS, nikada nisu bile u gorim odnosima, a najgore je što ne vidim mogućnost za bilo kakav dogovor – kaže Nešković.
On dodaje da ne treba očekivati nikakvo jedinstvo, jer će jedni stalno udarati u klin, a drugi u ploču.
– Najveći gubitnik u tome je običan narod i cijela RS, jer će najveće političke partije trošiti vrijeme na nebitne stvari i međusobne svađe umjesto da se posvete rješavanju kako nacionalnog pitanja tako i nagomilanih socijalno-ekonomskih problema – kaže Nešković.
Profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković kaže da su na sceni dva moguća procesa. S jedne strane, u pitanju je ideološko ujedinjenje, a s druge – nacionalno.
– Kada je u pitanju ovo prvo, poziv Nermina Nikšića o okupljanju ljevice u BiH bez uporišta je za dogledno vrijeme, ne samo zato što se SDP prethodno iskompromitovao kao lider ljevičarskih stajališta, bahatošću svojih perjanica i čestim igranjem na nacionalnu kartu, već i što, nažalost, u BiH ne postoji pravi potencijal za oblikovanje i omasovljavanje ljevice – kaže Vuković.
On ističe da nezadovoljstvo socijalnim prilikama i sve izraženija ozlojeđenost partokratijom i birokratskim parazitiranjem nisu dovoljni uslovi za radikalni zaokret na političkoj sceni.
Neodgovornost
– Razlog za to je, između ostalog, i snažna nacionalna svijest kod sva tri naroda, s tim što je predstavnici Hrvata, ali i Bošnjaka, artikulišu sa više jedinstva i odgovornosti. S druge strane, iako se razmeću floskulama o odbrani RS i zaštiti interesa srpskog naroda u BiH, srpske političke partije svakodnevno dokazuju da se orijentišu prema ličnim motivima, rasipaju energiju na besmislene međusobne svađe i otimačinu položaja, dok se temelji Srpske sve više klimaju i trule, a ljudi u njoj postaju sve obezglavljeniji i ravnodušniji – kaže Vuković.
To je neodgovorno i suludo, nastavlja on i ističe da su veleizdajnici svi oni koji ni 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma nisu pokazali znanja, odlučnosti i entuzijazma da osmisle nacionalnu politiku, izgrade demokratske institucije, ustoliče javni interes i afirmišu povjerenje naroda u RS.
– Plašim se da se nakon svih ovih godina srpska politika pretvorila u samoubilačku igru čiji rok trajanja sve manje zavisi od naše (ne)moći da prevaziđemo međupartijske strasti ili, zašto ne reći, bjesnilo i glupost – zaključuje Vuković.
