Prisluškivanje, nova-stara tema, ponovo je punilo novinske stupce. Iako se, kao u sapunici, zna i kako počinje i kako se završava svaka afera, prisluškivanje kao tema nije izgubilo na aktuelnosti.
U BiH je bilo nekoliko poznatih slučajeva s prisluškivanjem, koji su danima, a jedan i mjesecima, zaokupljali pažnju javnosti, ali na njih, iako se moglo provjeriti da li je bilo kršenja zakona, nije reagovao niko ispred zvaničnih institucija – od Tužilaštva BiH i Suda BiH do predsjednika VSTS-a i drugih.
Ako biste pokušali da saznate koliko je Sud BiH ovlašćen da odobrava mjere prisluškivanja koje od njega zatraži Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH (OBA BiH), odobrio takvih mjera u prethodnoj godini, vaše šanse za uspjeh su unaprijed osuđene na propast. Takođe, bolje je da ne pokušavate da saznate koliko su sudovi u BiH, na osnovu Zakona o krivičnom postupku, odobrili takvih mjera policiji.
U EU, čak i u zemljama u okruženju BiH, to je postalo praksa. Tako znamo da je BIA u Srbiji u 2012. godini kontrolisala 2.740 telefonskih brojeva i internet adresa, a da je 2013. godine taj broj prepolovljen i da je iznosio tačno 1.323 prisluškivana telefonska broja i internet adrese. Koliko se telefonskih brojeva i internet adresa godišnje prati u BiH – to pitanje je i dalje tabu tema, iako niko ne zna zašto. Bilo bi dobro kada bi iz Parlamenta BiH to pitanje bilo inicirano jer bi i obznanjivanje broja prisluškivanih postalo kontrolni mehanizam.
Prisluškivanje kao politička afera ne dešava se ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj. Razlog je u primijenjenim mehanizmima društvene kontrole. Od država nastalih disolucijom SFRJ, najranjivije u tom smislu su BiH, Srbija i Makedonija. U ovim zemljama prisluškivanje skoro da je postalo legitimno sredstvo za političke obračune i za destabilizaciju vlasti. Kako drugačije tumačiti konferencije za štampu Zorana Zaeva, lidera opozicije u Makedoniji, ili najnovije slučajeve obznanjivanja tajno načinjenog video-zapisa s Ivicom Dačićem, ministrom spoljnih poslova Srbije, u glavnoj ulozi, ili transkript telefonskog razgovora Bojana Pajtića, lidera opozicionog DS-a. O BiH i Republici Srpskoj, u navedenom smislu, bespredmetno je više i govoriti. U Srpskoj je čak održana posebna sjednica Narodne skupštine na tu temu.
Zbog nezakonitog prisluškivanja u BiH niko nikada nije odgovarao, iako se afere s prisluškivanjem redaju kao na traci. Ako prihvatimo to da nezakonito sačinjene snimke i presretnute razgovore tretiramo kao “argumente”, pri čemu nije važno ko je koga tajno snimao, već je bitan samo sadržaj, živjećemo u svijetu u kojem je svakome dozvoljen “lov” na svakoga, sa samo jednim ciljem – doći do kompromitujućeg materijala s kojim ćete političkom ili ličnom protivniku zagorčati život. Ako uspijete, “tržište” vam je zagarantovano u vidu brojnih portala, blogova, TV stanica…
Hoćemo li dozvoliti da živimo u rijalitiju? Zato, gospodo poslanici, pozicijo i opozicijo, kao predstavnici građana, postavite poslaničko pitanje od neprocjenljive vrijednosti – koliko građana BiH se godišnje prisluškuje! Možda ćemo svi zajedno biti zapanjeni.
