U BiH i Srpskoj juče je završena “Dječja nedjelja” povodom koje su opet formirani timovi “stručnjaka”, napisane strategije i potpisani protokoli sa porukama da su zdrav i dobar početak osnova svakog uspjeha, te da ih treba omogućiti svakom djetetu…
Za to vrijeme, siromašnoj osmočlanoj porodici Anđelić je, prema presudi nadležnog suda, ostalo još šest dana i devet sati da milom ili silom napuste tuđu kuću u Trnopolju kod Prijedora. Sada, dok ovo čitate, djecu Dejana (10), Dušanku (7), jednogodišnje blizance Nemanju i Nikolu i njihove nezaposlene roditelje, strica invalida bez primanja i djeda šećeraša od ulice dijeli tačno šest dana, osam sati i 59 minuta. Jer, i Anđelići su dio 3.500 porodica sa četvoro i više djece u RS koje žive na ivici egzistencije i gladi.
– U BiH je tokom prvih šest mjeseci 2015. godine registrovano 13.297 živorođene djece, što je u odnosu na isti period lani pad za preko jedan odsto. Takođe, prošle godine je umrlo 19.145 osoba, što pokazuje rast broja umrlih za čak 12,56 odsto – javlja moj komšo iz Agencije za statistiku BiH i ponavlja riječi svog susjeda Tome da bi RS pred “bijelom kugom” u naredne dvije decenije mogla da izgubi gotovo deset odsto stanovnika.
I dok su ovdašnjim političarima i inim dušebrižnicima usta, stomaci i novčanici i dalje puni nataliteta, Marijana Ratković, majka jedanaestoro djece iz Banjaluke, ne može da dobije šugavu nacionalnu penziju. Isto je i sa majkama desetoro djece – Mirjanom Marjanović iz Prijedora i Zlatkom Spahić iz Visokog, koje i ovog časa vjerovatno gladuju da bi potomstvo održale koliko-toliko sitim.
– Iako je prošlog petka treći rođendan proslavio sin tragično preminule Jelene Trikić Dunović, koja je odbila liječenje tumora na mozgu da bi održala trudnoću i rodila dječaka, niko u skladu s univerzalnim i herojskim činom “Majke Hrabrost” ne radi na afirmaciji majčinstva. I to u vremenu kada se u RS dešava po šest abortusa dnevno, što je, godišnje, ubistvo jednog gradića ako se ubroje ilegalni prekidi trudnoće – upozorava komšo i tvrdi da se u ovoj raspaloj zemlji predugo i previše slave i obilježavaju smrt, prošlost i manje bitne stvari nauštrb života i budućnosti.
Zapravo, čini se da su gorepomenuta (ne)rođena i zanemarena djeca, ljudi i sve loše i “bjelokužno” što se dešava oko njih naši pravi Jasenovci, Srebrenice i ostali holokausti.
