Prof. dr Slobodan Janković (80), dobitnik nagrade “Najbolji satiričar Srpske za 2015. godinu” u izboru međunarodnog časopisa za humor, satiru i karikaturu “Nosorog” iz Banjaluke.
-Petre, gledam ti u oči i govorim istinu, za razliku od političara koji nas tako|e gledaju u oči, ali govore drugačije. Medju njima ima i takvih koji nista ne misle pa cute cijeli poslanicki mandat. I tada su najbolji, jer samo dok cute svaka im bude na mjestu. Dragi Kočo, kome god sam pisao pisma, ne odgovaraju. Ne samo na pisma, nego uopšte ne odgovaraju ni za kra|e i lopovluke. Mrtvima kad pišem bar ne gunđaju, ili sam ja malo ogluvio. Znamo Petrašine, da si bio i gladan, i nezadovoljan i bolešljiv. Sto bi se reklo: I bolovao i robovao, i gladovao, i borio se, ali se isplatilo. Mislim ovima pozicioopozicionarima. Kako vrijeme prolazi sve više ličimo na tebe. I gladni smo i nezadovoljni i boležljivi. Ne predajemo se, ipak. Protiv nezadovoljstva političari nam pričaju viceve o velikim zapošljavanjima, poboljšanju standarda, čak sabiraju svoje velike plate da bi nam prosjek bio bolji. Kad spomenemo glad, odgovore pitanjem: „Zar mislite da je više hrane bilo u ratnim logorima, a opet su neki preživjeli?“ Pronašli su i lijek za boleštine; ko god umre više neće biti bolestan.ćaću im njihovog, ali su sposobni!
Nekada smo te se sjećali, Petre, rjeđe, a i tada zbog besplatnog krkanluka i pijanluka. Sada te se češće prisjetimo, jer još uvijek nešto pojedemo i popijemo jeftinije, ako ne i dzabe, ovdje, na Zmijanju. Kako nam privreda ide, sve su prilike da ćemo se okupljati da te spomenemo dva-tri puta sedmično. Takav nam je sada i ritam uzimanja obroka. S lijekovima smo se svještili. Doktori rekli da ih uzimamo poslije jela, pa ispade neka nova medicina: uzimamo lijekove utorkom, četvrtkom i subotom. Da nije ovih na vlasti, u društvenim službama, bankama, osiguranjima, otišao bi nam prosjek u materinu. Ovako, oni nam drže prosjek, neka im je hvala i neka idu u materinu. Ohrabruje da se sve manje krade. Nemaš od koga da ga jebeš. Ja tri dana mozgao gladan, gdje i od koga da uzmem i odlučim se na devedesetogodišnje penzionere. Ko velim, ako ima Boga, oni nemaju ni jednog zuba, a ako nemaju ni jedan zub, ostale su im kore od hljeba. Jest đavola! sve dadoše svinjama. Kroz porez, mislim, uhrane svinje i plaćaju porez!
Ruku na srce, ovi na vlasti ne kradu! Oni uzimaju koliko hoće, a zakon kažnjava krađu, a ne uzimanje. Ćaća ih njihov, dobar su zakon smislili sebi. Kada su donosili zakone pravili su velike rupe u njim, jer su znali da ce se ugojiti.
Imamo ti velike posljedice ratnog bombarodvanja i zračenja. Poremetilo nam se, Petre, pa idemo ulicama i vičemo: „Zivjela vlada!“ Ili: „Ponovo ćemo birati ove iste, ako dotle izađu iz zatvora!“ Vlastite žene nam tupe, pa i njih volimo, postavljamo kriminalce na odgovorna mjesta ne bi li nekada poceli da odgovaraju. Disciplinovano stojimo pored kontejnera. Sramota reii, još ni jedne tuče nije bilo oko kontejnera, a bilo ih je i u skupštini i oko skupštine, na izborima, na televizijiskim duelima. Na ulicama nam je zabavno: tamo se makljaju kao u pravim arenama.
Vlast je veoma širokogruda. Dotira pozorišta, iako zna da narod voli cirkus. Puštaju besplatne prenose skupštinskih sjednica, pod uslovom da redovno plaćamo televizijsku pretplatu. Država ulaže u kravarstvo, na bikovima štedi. Ako svako može da bude vo, ne može i bik, ali to država ne zna, ona ima za savjetnike ovčare i kozare, sasvim malo govedara iako se neki predstavljaju kao Govedarice. Jadni veterinari obavljaju poslove bikova, a zene lopovi govore:
– Ne žalimo da platimo kad smo doživjele da vidimo bika na motoru i da onu stvar nosi u torbi, a ne da krije među nogama, pa se ne zna ko je ima, a ko nema.
Veterinari se ogulili, nemaju ni pojačanu ishranu, ni beneficirani staž, a ni kontraceptivna sredstva, jer im plaćaju po broju steonih krava. Zna država šta se muze, nije ona blentava koliko svijet priča. Da ne zna uhvatila bi bika za muda. Četiri sise su vise nego dvije. Žene su nam i ovdje u podređenom položaju; muškarci su velike intereždzije, pa trče tamo gdje je više sisa.
Djeci u školi dobro ide dijeljenje; sve su ljude podijelili na bogate i siromašne, na poštene i lopove. Probiše nam glavu pitanjima: kako ovoliko malo bogatih, a mnogo siromašnih, odkuda ovoliko lopova i ovako malo poštenih. Mi ne znamo da odgovorimo, jer to niko od vlasti nije rekao pa – tučemo djecu! Svijetu smo interesantni, pa i ekspedicije vise ne idu u divlja plemena nego svrate kod nas na kafu, kavu ili kahvu. Pitaju nas kako to da ništa nemamo, a ništa ne tražimo? Pitaju, a znaju lopovi da i za pitanje treba koristiti mozak koji nam najcesce na onaj svijet odlazi netaknut. Da li imamo stanove, posao i redovna primanja? Kad kažemo da ništa od toga nemamo, oni se čude od čega smo podivljali.
– Od obećanja – kažemo mi. Nismo imali vladu koja nije obećavala, ali još uvijek ni onu koja je ispunjavala obećanja. I sljedeće će biti takve, znam jer ćemo ih birati između sebe.
Mali smo mi narod, Petre, ali biramo takvu vlast koja nas stalno nateže.Javiću ti se ponovo kad se kod nas dogodi nešto epohalno. Budi strpljiv, Pero, skoro smo proslavili prvu desetogodišnjicu od prvih obećanja, a nadamo se da ćemo ti za drugu ili treću javiti dobru vijest. Svakako, oni koji prežive. Ne idemo naprijed, možda je neprijatelj minirao put u Evropu. Putem kojim smo mi dobrovoljno krenuli nikoga pametnog nikakva sila ne bi mogla da natjera da ide. I kad idemo do sebe biramo onaj zaobilazni put.
Onomad sam, Petrasine, vidio jednog Austrijanca na Zmijanju. Da ugledah jos samo dvojicu trcao bih do tebe. Bio je na zboru i jedan Nijemac, ali nije imao sljem na glavi, pa kao da i nije Nijemac. I onaj Austrijanac ozenio Srpkinju pa s njom šece po Zmijanju. Govori da voli ovo mjesto i ove ljude, a ja sumnjivo mislim da ne trazi grob svoga pradjede. Jedan Zmijanac je do sada prodao tri groba Nijemcima ciji su ocevi ratovali ovdje u Drugom svjetskom ratu. Da su njemacki, nisu, ali kosti su kosti pa cije da su, a pare su, provjeravali smo, ispravne. Tako onima koji su u ratu jedva izvukli zivu glavu sada kosti besplatno putuju Njemackom. Taman smo nekako preboljeli sto nam sela ostaju pusta, a sada strijepimo i da groblja ne ostanu prazna.
