Kada je predsjednik Republike Srpske u decembru 2013. godine donio odluku o formiranju Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, što je bio odgovor na sve intenzivnije nasrtaje na ustavni poredak Srpske, iz redova pojedinih opozicionih partija uslijedila je oštra reakcija u vidu teških optužbi da se radi o paraobavještajnoj službi, tajnoj policiji kojom režim štiti sebe i slično.
Identične optužbe iz istih struktura mogle su se čuti i prilikom konstituisanja Uprave za borbu protiv terorizma MUP-a RS, ali je teroristički akt na Policijsku stanicu u Zvorniku dokazao da je Srpska suočena sa ozbiljnim opasnostima i da mjesta stranačkom prepucavanju u oblasti bezbjednosti ne bi trebalo da bude. Najnovija afera prisluškivanja ukazuje na to da tajna, politička policija zaista postoji, ali da nije locirana u institucijama Srpske već da djeluje pod okriljem političkih partija koje su Srpskoj osporavale pravo na institucionalnu zaštitu ustavnog poretka. Bilo je po onoj narodnoj – na vuka povika, a lisica jede meso.
Kako objasniti prave obavještajne operacije kojima se nastoji uz velike svote novca doći do bilo čega što bi diskreditovalo predsjednika Republike, nego kao nasrtaj na ustavni poredak. Naime, akteri obavještajne afere počinili su niz krivičnih djela, pravničkim jezikom rečeno, radi se o sticaju krivičnih djela iz Glave 25 Krivičnog zakona Republike Srpske – krivična djela protiv ustavnog uređenja RS (članovi 293, 307, 308 i 310). Nećemo se osvrtati na član 174 istog zakona (neovlašćeno prisluškivanje i tonsko snimanje) zbog prakse po kojoj ovo djelo kao da nije nekažnjivo ni u Srpskoj ni u BiH. Kada imate u vidu da se obavještajna operacija odvijala u inostranstvu, tj. u Republici Srbiji, skandal bi mogao poprimiti međunarodni karakter i izazvati istražne organe Srbije da reaguju. Ako je zaista, po kazivanju glavnog aktera afere Gorana Suvare, ministar bezbjednosti BiH planirao da izvede otmicu na teritoriji ove zemlje, s tim ciljem omogućio izradu krivotvorenih ličnih dokumenata, izdejstvovao nalog za primjenu posebne istražne radnje, a sve kako bi se urušila institucija predsjednika Srpske – stvari su otišle predaleko.
Ako se u istrazi dokaže da je postojala sprega nosilaca državnih funkcija i partijskih funkcionera u obavještajnoj kombinaciji s tajnim agentom Suvarom, koja je uz to završila fijaskom, dilemu o tome da li u BiH postoji tajna policija više nećemo imati. Kako god, Specijalno tužilaštvo ima čime da se bavi. Možemo se nadati da će, u saradnji s agencijama za sprovođenje zakona, rasvjetljavajući obavještajnu aferu zaustaviti napade na ustavni poredak Republike Srpske, a javnosti pružiti odgovore na brojna pitanja.
Šta reći za ponašanje ministra Mektića na konferenciji za novinare na kojoj je grubo izvrijeđao novinarke RTRS-a? Kako ko školuje djecu i kako se ko nosi s kreditnim zaduženjima, valjda je privatna stvar, a ne posao Ministarstva bezbjednosti BiH. A kako je Mektić zavirio u tuđu privatnost, nego koristeći ministarsku poziciju? To ponovo ukazuje na postojanje političke policije u BiH.
