1 od 7

Sa samo 11 godina, Miloš Romčević je na daskama koje život znače već upisao tri tri uloge u premijerama Pozorišta Prijedor –pjevao je na italijanskom jeziku, glumio Hasu I Hansa, rastavljao I sastavljao pravi “kalašnjikov” za 60 sekundi.

Zapravo, sve je počelo 2013. kada je Miloš imao tek devet godina, a beogradskom režiseru Filipu Grinvaldu za predstavu  “Ničiji sin” bio je potre­ban dječak za ulogu Josipa. Bilo mu je potrebno dijete uzrasta od osam do 10 godina, koje je sposobno i muzički i obrazovano da nešto otpjeva na italijanskom jeziku.

Nakon Grinvaldovog zahtjeva, odgo­vorni ljudi iz prijedorskog po­zorišta kontaktirali su lokalnu Muzičku školu “Savo Bala­ban”, a ovi su izabrali Miloša, rekavši da bi on to najbolje mogao da izvede. Prošao je probu i tako je krenulo – kaže za Press Dragan Romčević, Milošev otac.

Za to vrijeme, najmlađi prijedorski glumac prisjeća se da je u pripremi “Ničijeg sina” – ^! crne komedije Mate Matišića,  koja se bavi poslijeratnim traumama i činjenicom da si­novi prvi umiru i idu u ratove, a stariji obično dižu ruku u parlamentu – istinski uživao, iako prije toga nikada nije ni pomišljao da će glumiti u ozbiljnim predstavama.

Dva lika u Istom komadu

Nastupao sam samo u Ško­lskoj dramskoj sekciji. Među­tim, kada sam upoznao ostalu glumačku ekipu, Radenka Bi- Ibiju, Natašu Ivančević, Sinišu Vučičevića, Mirelu Predojević, Želimira Rivića, Deana Batoza, Borisa Tomića i Željka Kasapa, sve mi se svidjelo, pa nije bilo teško dolaziti i na dvije probe dnevno i usklađivati nastavu u dvije škole, treninge, slo­bodno vrijeme – pamti Rom­čević.

Njegova druga premijera u prošloj godini bile su “Feni­čanke – materijali”, autora i re­žisera Darka Cvijetića.

Igrao sam Krisipa u jednoj kamernoj predstavi, gdje su i glumci i publika zajedno na sceni. Za potrebe tog komada morao sam naučiti rastavlja­nje i sastavljanje puške AK-47, odnosno “kalašnjikova”. To sam obavljao polako ili prema režiranom vremenskom rit­mu, pri čemu me je pratio sni­mljeni tekst. To znači da ništa nisam morao pričati, a pored rada s puškom povremeno sam podizao čaure i ubacivao ih u teglu – navodi Miloš.

Na trećoj premijeri, tragiko­mediji “Rabulizam”, ove godi­ne je istovremeno tumačio li­kove Hase i Hansa.

To je predstava rađena prema tekstu Muhidina Šarića, a u režiji Ratka Orozovića. Hase je bio unuk jednog prvo­borca, a Hans unuk kapitaliste koji je otišao u Njemačku i ta­mo počeo da se drogira, ože­nio se Njemicom i poslije do­šao ovamo – prepričava glu­mački poletarac, koji je sa ostalim članovima ansambla i ovim predstavama gostovao u Banjaluci, Sarajevu i Zenici.

On još ističe da mu nije te­ško da glumi u predstavama za odrasle i da bi rado prihva­tio rolu u nekom pozorišnom komadu za djecu.

Kroz život uz šalu

– Nekako, pozorište mi se dopalo, a pogotovo kada su ostali glumci često mijenjali termine proba da ja ne bih za­kasnio u školu. To govori da su me prihvatili. U Pozorištu Prijedor svi su kao porodica, koja se mnogo šali na proba­ma. Od njih sam naučio da u predstavama, kao i u životu, ne treba srljati, već ići polako i staloženo ili kroz život korača­ti sa šalom. Jedino mi se nije sviđalo kada bi ostala ekipa nakon završetka probe u 10 časova uveče otišla u kafanu, a ja sam morao kući kaže naš mladi sagovornik.

Miloš dodaje da je najviše naučio od Radenka Bilbije, istaknutog prijedorskog glum­ca, koji je preminuo polovi­nom godine.

Čudno je da je umro od ra­ka pluća, a jedini od svih njih nije pušio. A što se tiče srpskih glumaca, sviđa mi se kako to rade Dragan Nikolić i Bata Živojinović – kaže on.

Naš sagovornik napominje da kod njegovih drugova iz škole pozorište uopšte nije po­pularno.

Oni znaju da sam glumio, ali nisu zainteresovani za po­zorište. Tamo su posljednji put bili sa školom, a prije toga mo­žda jednom ili nijednom, iako bi trebalo da idu više. Oni ne shvataju to kao nešto dobro. Za njih je interesantno samo ako si dobar u fudbalu. Umjet­nost ih ne dotiče, niti ih interesuje – otkriva ovaj odlični đak šestog razreda Osnovne škole “Dositej Obradović” i trećeg ra­zreda Muzičke škole “Savo Ba­laban”, smjer klavir.

Ne plaši se scene i publike!

Miloš Romčević poslije osnovne škole namjerava da upi­še gimnaziju, prlrodno-matematički smjer, dok za dalje ne zna.

– Nekada razmišljam o prirodno-matematičkom fakulte­tu, nekada o mikrobiologiji, pa akademiji dramskih umje­tnosti… Uglavnom, ne bojim se scene, publike i pozorišnog ambijenta, jer me tamo niko neće pojesti. A treme je bilo. Jeste da je drugi možda nisu primijetili, ali u “Niči­jem sinu” trema me nije napuštala sve do treće predsta­ve – iskren je mladi glumac amater.

Bojan REČEVIĆ

FOTO: prijedor24h/iz predstave “Ničiji sin”