U 30-godišnjim ratnim i političkim sukobima tri strane u BiH često se zanemaruje četvrta. Bilo je muslimani i Hrvati protiv Srba. Bilo je i svi protiv svakoga. Sada bi se moglo reći da su Bošnjaci zategli i sa Hrvatima FBiH i sa Srbima u BiH. Četvrta strana je spoljni faktor. Zaboravljeno je, ako je u konfuznoj situaciji uoči smjene sistema bilo i primijećeno, da se četvrta strana uključila i prije prvih demokratskih izbora.
Kao i u svim tada socijalističkim zemljama, Zapad je zazirao od eventualne pobjede lijevih stranaka kao prokomunističkih ili kriptokomunističkih, jer bi kasnije mogle da izvedu restauraciju bivšeg sistema. A pošto je socijalizam odavno bio uništio građansku klasu i nije moglo biti građanskih partija, njihovi favoriti bile su nacionalne stranke. Tako je bilo u svim istočnoevropskim zemljama, pa i u SFRJ i u SRBiH. Durakovićev SDP, Antini reformisti, liberali Rasima Kadića i sl., bili su planirani za kasnije, nakon što SDA, SDS i HDZ zauvijek poraze “crvene” neprijatelje u hladnom ratu.
Da li su zapadne političke simpatije prema “beiha” nacionalistima obuhvatile i neku konkretniju podršku, niko do sada nije pominjao, ali Cimermanov nagovor Izetbegovića da odustane od Kutiljerovog plana i uđe u rat protiv dva jača protivnika, jasno je pokazao da se miješaju. Nakon toga dolazi faza razilaženja i unutar četvrte strane: evropska, posebno francuska i britanska diplomatija pokreću seriju mirovnih inicijativa po principu “Bosna cijela iz tri dijela”, ali po instrukcijama SAD, Alija sve odbija. Kako je rat uzimao maha “četvrta strana” i sama se bila podijelila na tri bosanske strane. Po Hantigtonovom modelu „sukoba civilizacija” (kulturno-religijskih blokova), moćne zapadnoevropske katoličke države stale su uz Hrvate, bogate arapske i sve muslimanske države uz Bošnjake, a tada nejake pravoslavno-slovenske uz Srbe. Naklonost SAD prema Bošnjacima bila je, objasnio je senator Lantoš, kompenzacija muslimanima na Bliskom istoku za proizraelsku politiku Stejt departmenta.
Diskretna i ograničena američka podrška Bošnjacima, u oružju i mudžahedinima protiv VRS i HVO, održala ih je na ivici kapitulacije. Onda je uslijedio američko-njemački Vašingtonski sporazum o zatvaranju bošnjačko-hrvatskog fronta i zajedničkom entitetu. I, u finalu, NATO bombardovanje položaja pobjedničke srpske vojske kako bi se teren priredio za unaprijed zacrtanu unutrašnju podjelu 51:49 odsto i Dejtonski sporazum. Godinu kasnije počelo je čerečenje Dejtona i iz Brisela i iz Vašingtona u prilog centralizacije i unitarizacije: bonska ovlašćenja, uvođenje protektorata, diktatura visokih predstavnika, otimanje nadležnosti, nametanje zakona, smjene političara. Sve u svemu, ispada da je sudbinu BiH krojila više četvrta strana nego sve tri preostale. Nije ni čudo, ta strana bila je vojno, politički, ekonomski itd. nadmoćna u odnosu na druge tri zajedno. Mogla je da udara po svakoj od njih, a za njih je bila nedodirljiva jer je glumila neutralnu “međunarodnu zajednicu”, iako je, dakako, imala svoje interese. Radila je mirotvorno, ali i, “nehotice”, “u neznanju”, “slučajno” itd. raspirivala i usmjeravala sukobe u skladu sa svojom politikom. Nekad jedinstvenom, nekad podijeljenom, uvijek netransparentnom. Šta bi bilo da četvrte strane nije ni bilo?
Da Vatikan preko Kaptola nije u posljednji čas sugerisao Hrvatima da na referendumu podrže nezavisnu BiH, građanskog rata ne bi ni bilo. Da Izetbegovića nije natociljao Cimerman, do unutrašnjeg mirnog razgraničenja došlo bi prije, a ne poslije rata. Da je Brisel poštovao ravnopravnost konstitutivnih naroda, sudbina BiH ne bi se rješavala oružanim nego političkim sredstvima. Da Njemačka i SAD nisu Hrvate prevarili obećanjem o konfederaciji Federacije sa Hrvatskom, “Herceg-Bosna” ne bi danas bila tzv. Da Haški sud nije poštedio Bošnjake, oni ne bi sada fantazirali o sebi kao “dobrim Bošnjanima” i o komšijama kao agresorima. Da OHR, pravnim i političkim nasiljem, nije revidirao Dejton, Srbi ne bi danas morali da ga rehabilituju referendumom.
Oni koji su se u bosanskoj zavrzlami najviše uzdali u četvrtu stranu najgore su prošli: Bošnjaci su ostali i bez jedinstvene BiH i bez svoga entiteta, Hrvati bez konfederacije sa Hrvatskom i Trećeg entiteta. A nekooperativni Srbi, koji su se, lišeni jakih saveznika, najviše uzdali u se, jesu otrgnuti od Srbije, ali su bar u prilici da brane dejtonsku Srpsku. Politiku četvrte strane ne treba tumačiti isključivo naklonošću prema nekoj od strana. Ta politika je uvijek bila u skladu sa interesima SAD i satelitske EU, a nikad po mjeri BiH. Sami su se tokom rata vajkali da je međunarodnom priznanju trebalo da prethodi unutrašnji konsenzus, a danas kažu da je stanje pod vlašću OHR-a gore nego ikada. Zar nije onda vrijeme da Bošnjake, Srbe i Hrvate puste da se dogovore bez spoljnog uplitanja. Jedino još to nije isprobano, pa vrijedi pokušati. Ako ništa drugo, shvatiće da je miješanje četvrte strane naudilo svima i da bi, da ga nije bilo, bilo manje loše za sve.
