Sve češće situacije u kojima su političari tokom javnog obraćanja verbalno agresivni prema svojim stranačkim oponentima, te praksa da uvredama na ličnom nivou komentarišu rad novinara čija im pitanja nisu po volji, potvrda su da su naši predstavnici vlasti zaboravili na fino kućno vaspitanje, odnosno da su sa bontonom bili i ostali na “vi”!
Ovo tvrdi ugledni banjalučki psiholog Sonja Stančić, koja naglašava da bi, kako bi se pomenute pojave ako ne iskorijenile, onda bar svele na manju mjeru, u RS i BiH morala da vlada nulta stopa tolerancije na nasilje!
– Naglasila bih da su verbalne modrice možda i teže od fizičkih – manje se vide, ali jače bole. Naše društvo je, međutim, veoma tolerantno na agresivno ponašanje, bilo da je riječ o verbalnom, psihičkom ili fizičkom nasilju. Zato nam je prijeko potrebno uvođenje nulte stope tolerancije na agresivnost, bez obzira na to ko je u pitanju – da li gospođa za tezgom čije smo paprike dirnuli ili neki političar – poručuje Stančićeva u intervjuu za Press.
Ne želimo da budemo bolji!
Zašto se mnogi bh. političari “opiru” civilizovanom ponašanju?
– Zato što smo prestali da imamo potrebu da se razvijamo i budemo bolji! Nažalost, tome učimo i djecu i omladinu. Za razliku od nas koji smo depresivni i apatični, u regiji imaju potrebu za promjenom i razvojem.
o Ipak, kod nas mnogi smatraju da u životu bolje prolaze kabadahije i lopovi, nego pošten svijet?!
– To je karakteristično za naše i društva koja su na sličnom stepenu ekonomskog razvoja. Kod nas sve češće učimo da se do uspjeha stiže silom, primitivnim obrascima ponašanja, bavljenjem kriminalom?!
Na koji način to može biti sprovedeno u praksi?
– Nisam pristalica nikakvih kazni, zato što su one trenutno rješenje i ne garantuje da se nasilje neće ponoviti. Agresivnost na političkoj sceni treba rješavati sistemski i korjenito, učenjem političara kulturi dijaloga. Moraju da shvate da ne smiju napadati ličnost, nego postupke.
Šta je kod nas češće meta napada?
– Ličnost, naravno! Mnogi od njih se u verbalnom dijalogu bave ličnim karakteristikama sagovornika, a ne onim šta je on uradio ili nije. Ili počnu da se bave postupcima, ali brzo završe na ličnom obračunu. A to je potpuno pogrešno!
Zašto se to dešava?
– Ako jedno dijete neko kažnjava, tuče, vrijeđa, uči ga da psuje, ono će kao odrastao čovjek koji je postao poslovođa, direktor, ministar, političar, primjenjivati isti mehanizam. Ta osoba jednostavno ne zna da se ponaša drugačije.
Stiče se utisak da posebno u BiH caruje jedna sveopšta nekultura dijaloga…
– Dijalog je nešto što se uči i prenosi kroz generacije. Potrebno je da tolerancija na različito mišljenje postoji u porodici, školi, firmi, društvu, da učimo da možemo razgovarati čak i ako su nam stavovi različiti.
Zašto su naši političari netolerantni?
– Ne bih rekla da su netolerantni, prije da ne znaju kad treba da stanu i da je bolje reći manje i kraće, odnosno da postoji “sutra” kad može da se kaže ili uradi nešto. Sve se uči, pa i kontrola ponašanja i govorenja. Primijetićete da uglavnom svi počnu da govore normalnim tonom i argumentovano. Međutim, negdje na pola rečenice izgube nit i počnu sa agresivnim ispadima. Ono što se zapravo dešava u njima, taj misaoni i emocionalni proces dok govore, ključ je onog što mi vidimo. Moraju da nauče da taj proces drže pod kontrolom.
Zašto ne uče na primjeru svojih kolega iz, na primjer, Srbije, gdje su se pojedinci od prilično agresivnih političkih retoričara gotovo “preko noći” preobrazili u prave misionare lijepog ponašanja?
– Ne znači da političari iz Srbije ne misle isto kao naši, ali je činjenica da su otišli korak dalje, odnosno naučili da kontrolišu svoje emocije. Nekad izgledaju i usiljeno, ali je bitno da se trude i da rade na sebi.
Šta naše političare motiviše na “argumentovanje” drekom i uvredama na ličnom nivou?
– Slabost i nemoć! Ali, osobu koja se sagovornicima obraća agresivnim tonom, malo ko doživljava ozbiljno. Takvi ljudi viču jer nemaju drugih argumenata. Žele da ostave utisak da su bolji i jači, a viču samo zato što su slabi.
Za razliku od teorije, praksa pokazuje da mnogi od njih sebe uopšte ne vide nemoćnim, nego premoćnim.
– Prije bih rekla da nastupaju sa pozicije agresivnosti zato što ne znaju da kanališu frustraciju izazvanu postavljenim pitanjem ili temom o kojoj diskutuju, a koja im ne odgovara. Oni, međutim, u takvim trenucima nisu svjesni svog ponašanja.
Do sada ste često i različitim povodima sarađivali sa mnogim političarima… Da li su oni bar ponekad svjesni da u svojim gostovanjima prvenstveno na televiziji znaju da pretjeraju i da se ponašaju nevaspitano?
– Kad nisu pod tenzijom i stresom, znaju uočiti greške koje su napravili. Ali im i tada fali hrabrosti da to priznaju onome prema kome su pogriješili. U svakom slučaju, kasnija reakcija zavisi od ličnosti osobe koja je napravila incident. Neki odmah priznaju da bi bolje bilo da tog dana nisu ni ustajali, dok drugi prosto uživaju u svojim medijskim nastupima, smatrajući da nisu mogli ništa bolje uraditi, da je njihovo ponašanje “vrh”.
S obzirom na to da ste do sada sarađivali sa mnogim političarima, da li su oni bar privatno kulturniji i tolerantniji?
– Većina su privatno veoma pristojni ljudi, odnosno imaju manire koje bi trebalo da imaju. Pred kamerama se jednostavno pomalo “izgube” i reaguju neprimjereno. Zato treba više da rade na svom nastupu pred kamerom.
Ipak, nerijetko se dešava da zbog njihovih frustracija “deblji kraj” izvuku i novinari…
– Nažalost, da! Ali, ne treba zaboraviti da su mediji ti koji rade vulgarizaciju javnog prostora, što je njihov “doprinos” društvu. Naime, daleko češće će se u medijskom prostoru naći degutantne i neprimjerene informacije, nego da je neko postigao neki uspjeh. Umjesto uspješnih ljudi, njima su prioritet likovi sa sumnjivim biografijama. Tako i gosti u TV studijima pomisle da mogu biti nepristojni kako prema pojedincu, tako i prema medijskoj kući.
Da, ali mediji uglavnom daju sadržaje koji se sviđaju narodu?!
– Nije tačno! Uopšte ne volim kad se građani ponižavaju govoreći da se svima sviđa agresivno i vulgarno! Bar polovina hoće drugačiju informaciju.
U svakom slučaju, na meti osionih političara nerijetko su i novinari, pa čak i njihove porodice!
– Smatram da, bez obzira na to kako novinar postavi pitanje, njihov sagovornik mora da odgovori pristojno i bez ulaska u lični obračun. Kad pristojno odgovori, ni novinar neće imati kud, nego da bude pristojan. Naime, pitanje govori o novinaru, a odgovor o sagovorniku.
