U srijedu, 21. oktobra, širom normalnog svijeta (a to su, da ne bude zabune, oni koji ne ratuju ili nisu u postratnoj tranziciji dvije decenije), u stotine bioskopa prikazan je film snimljen prije 30 godina, veliki hit iz 80-ih poznat kao “Povratak u budućnost”. Zašto baš taj film i zašto baš taj datum? Upravo tog dana glavni junaci filma, Marti (Majkl DŽ. Foks) i doktor Braun (Kristofer Lojd), doputovali su iz daleke 1985. godine u ovu 2015, zbog čega su ljubitelji njihovih avantura godinama iščekivali ovaj datum.
Čak je bio napravljen i sajt na kojem su odbrojavani minuti do ovog sudbonosnog dana tokom kojeg su organizovane besplatne vožnje taksijem, rok koncerti i humanitarni marševi radi sakupljanja novca za organizaciju Majkla DŽ. Foksa za borbu protiv Parkinsonove bolesti. Jedna simpatična akcija, koja je kao cilj, osim dobre zabave za brojne ljubitelje ovog filmskog klasika, imala i motiv da simbolično uporedi koliko se naša budućnost razlikuje od one zamišljene, filmske. Pokazalo se da, iako nema leteće skejtborde kao onaj koji je Marti vozio u budućnosti, normalan svijet današnjice ima mnogo toga da ponudi kao pandan filmskom svijetu budućnosti. Šta bismo mi imali da ponudimo da su kojim slučajem Dok i Marti došli u našu 2015. godinu? Mnogo toga!
Recimo, zasjedanje Narodne skupštine RS, na kojem su dični predstavnici naših naroda, po ko zna koji put demonstrirali svoju bahatost, primitivizam, pohlepu i neznanje kao ključne vrline, zbog kojih ih redovno biramo da se za naše pare sprdaju na naš račun i u svoju korist. Ako Dok i Marti nisu zainteresovani za politiku, mogli su lijepo da pogledaju kulturno bogatstvo naših rijaliti TV programa u kojima su mogli saznati: “ko je koga je… pred kamerama”, “ko je koga udario”, “ko je kurva ili peder”… i sve ostalo što je neophodno za život jednog normalnog čovjeka!
Mogao je ovaj čuveni tandem svojim letećim skejtom da obiđe naše znamenitosti, pri čemu je više nego dobro što je skejt leteći, jer bi mogli imati problema prilikom vožnje našim putevima, koji imaju više rupa nego asfalta. Mogli su, takođe, da se dive kako školovani lingvisti daju novo značenje pojmu “đikan” ili da vide kako se biblioteka zamjenjuje kafanom u gradu koji ima tri biblioteke, a hiljade kafana. Kako radnici žive od minimalca koji iznosi 370 KM ili penzioneri od 340 KM. Mogli bi oni da vide mnogo toga. Nažalost, malo toga dobrog.
Pa bi se, vjerovatno, dočepali svoje vremenske mašine i pobjegli glavom bez obzira. Nije čak ni važno gdje. Od ovakve budućnosti bolji je čak i povratak u ništavilo!
