Image: 0018326222, License: Rights managed, Montenegrin Prime Minister Milo Djukanovic gives a press conference in Podgorica, 22 May 2006. The tiny Balkan state of Montenegro staked its claim for nationhood Monday after voting in a historic, closely-fought referendum in favour of full independence. A narrow majority voted Sunday to split from Serbia, referendum commission officials announced, consigning the last fragments of the former Yugoslavia to history., Place: SERBIA AND MONTENEGRO, Model Release: No or not aplicable, Credit line: Profimedia.com, AFP
Povodom skandalozne odluke Crne Gore da glasa za članstvo Kosova u Unesku oglasio se i crnogorski premijer Milo Ðukanović, koji je ovaj potez opravdao „dosljednom politikom“.
– Crna Gora je 2008. priznala nezavisnost Kosova, to je bio izvor nesporazuma Srbije i Crne Gore, a smatram da je sve što se u međuvremenu događalo dalo za pravo crnogorskoj politici.
Ne prejudiciram šta će biti stav Srbije u vezi s Kosovom. Imamo živ dijalog koji se odvija između Beograda i Prištine i mislim da aktuelno stanje daje za pravo našoj politici, koja predstavlja uvažavanje jedne realnosti – naglasio je Đukanović i dodao da je Crna Gora mogla da ne glasa, ali da ona vodi politiku jedne ozbiljne države, kao što to čine i Srbija i drugi, a ne na bazi kalkulacija.
OVAKO JE GOVORIO MILO
Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda, koji ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima! (1990)
Crnogorci su ponosni na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet. (1990)
Ne može se mahati grančicama mira dok se srpski narod kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom. (1992)
On je time pokazao da mu nije ni stalo do dobrih odnosa sa Srbijom, već do prištinskih vlasti na čelu sa Hašimom Tačijem, piše dnevni list Kurir.
I dok nam komšije okreću leđa, srpski zvaničnici ne gube optimizam da će na Generalnoj konferenciji od 3. do 18. novembra Kosovo biti zaustavljeno u svojoj namjeri.
Ne odustajemo
– Moja poruka građanima Srbije je: „Glavu gore!“, ma koliko nam bilo teško, a ja lično bukvalno oka nisam sklopio. Nismo mi ništa izgubili na sjednici Izvršnog saveta, izgubili su oni koji su žurili s tim i koji su pokušavali da nam pokažu kolika je njihova sila i snaga. Časno i odgovorno smo se borili za interese svoje zemlje i dobili smo veoma veliku podršku. Za njih, neočekivanu – naveo je premijer i zahvalio zemljama koje su se ponijele principijelno, a među kojima je i Papua Nova Gvineja – istakao je premijer Srbije Aleksandar Vučić i dodao da nije srećan zbog odluke Crne Gore i Makedonije.
– Ne želim da im zamjeram, jer oni vode svoju politiku, ali svi treba da znaju da umijemo da pamtimo i da poštujemo one koji su nam pomogli – rekao je Vučić.
Prvi potpredsjednik Vlade Ivica Dačić rekao je da nije iznenađen potezima komšija, ali da je Srbija razočarana njihovim stavom.
Zapamtićemo im
– To je nešto što sigurno u odnosima s njima moramo da postavimo kao pitanja. Kako se neko odnosi prema našim interesima, tako ćemo se i mi odnositi prema njihovim. Ne vjerujem da ćemo mi glasati za njihove stvari na međunarodnom planu – rekao je Dačić i dodao da Kosovo ne ispunjava pretpostavke da bude član Uneska, da UN nisu dale pozitivno mišljenje, te da „Kosovo nije prošlo kvalifikacione testove“ i da su „oni tu kulturnu baštinu uništavali“.
– Ovdje govorimo o suštinskom pitanju za srpski narod, i to su naša istorija i naše svetinje, naša sveta mjesta. Nekad su se za to vodili krstaški ratovi. Ipak, nije sve gotovo, Srbija treba da nastavi da se bori racionalno i pokuša da tu odluku ospori. Nije vrijeme za žalopojke, to je realnost međunarodnog poretka u kojem živimo – rekao je Dačić.
Među 27 zemalja koje su dale svoj glas za Kosovo na Izvršnom savjetu nalaze se i Makedonija, Crna Gora, Ujedinjeni Emirati, SAD, Francuska, Italija i Njemačka. Protiv je bilo 14 zemalja i isto toliko uzdržanih.
