Od 1991. do danas niko nije odgovarao za ratne zločine nad pripadnicima JNA u Sloveniji

Dvije i po decenije od rata u Sloveniji, kada su jedinice slovenačke policije i Teritorijalne odbrane, krajem juna i početkom jula 1991. godine, krenule u nasilno rušenje ustavnog poretka SFRJ, napale kasarne JNA i druge vojne objekte, pritom ubile nekoliko desetina vojnika i oficira i počinile druge brojne zločine, niko od naredbodavaca i izvršilaca tih zločina nije odgovarao.

U međuvremenu, desetine oficira i vojnika JNA našli su se na optužnicama i potjernicama slovenačkih pravosudnih organa, a mnogi su, uglavnom u odsustvu, osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

Da bi se “oprali” od krivice za krvoproliće koje su izazvali, Slovenci se ne ustručavaju da postupke protiv pripadnika JNA vode čak i na teritorijama drugih država. Penzionisanom  kapetanu Vojske Srbije iz Čačka, Dragomiru Grujoviću (54), ove godine na kućnu adresu stiglo je avionsko pismo iz Okružnog suda u Novom Mestu, a u njemu optužnica stara 20 godina, kojom ga Osnovno tužilaštvo u tom slovenačkom gradu tereti za ratni zločin i pokušaj ubistva.

Na meti tadašnjih i sadašnjih institucija Slovenije kapetan Grujović našao se zato što u junu 1991. godine, u vojnom skladištu Mokronog kod Novog Mesta, nije pogazio zakletvu i izdao zemlju, nego je izvršavajući dužnost pucao u svog kolegu, kapetana Branimira Furlana iz Novog Mesta, spriječivši ga tako da preda pobunjenicima skladište u kojem se nalazilo sedam miliona litara nafte.

– Srbija i u ovom slučaju pokazuje neodgovornost jer ne čini ništa da spriječi slovenačke pokušaje da falsifikuju istoriju, ali i nepoštovanje prema onima koji su branili ustavni poredak države, čiji je ona pravni nasljednik – upozorava advokat iz Beograda Aleksandar Đurić.

U montiranom sudskom procesu, koji je protiv njega vođen pred Haškim tribunalom, bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević rekao je da su u ratu u Sloveniji ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena. Svjedok u procesu protiv Miloševića, nekadašnji slovenački predsjednik Milan Kučan, izjavio je da je poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenačkih državljana: osam iz Teritorijalne odbrane, četiri policajca, šest civila – i šest stranaca.

Slovenački pravosudni organi odbili su da procesuiraju čak i one zločine koji su dokumentovani ne samo izjavama svjedoka, već i televizijskim snimcima. Austrijska televizija ORF, na Vidovdan, 28. juna 1991. godine, snimila je napad između 350 i 400 slovenačkih teritorijalaca na karaulu Holmec, na granici s Austrijom, u kojoj se u tom trenutku nalazilo devet mladih vojnika. U jednom trenutku kamera prikazuje trojicu nenaoružanih vojnika koji izlaze iz zaklona, sa bijelim krevetskim čaršavom u rukama, u znak predaje. Nekoliko trenutaka kasnije, mladi vojnici, uz jauke, padaju pokošeni rafalnom vatrom.

Slovenački Helsinški komitet za ljudska prava više puta je zahtijevao da budu kažnjeni počinioci ovog “prvog dokumentovanog ratnog zločina na području SFRJ”. Slučaj je završen tako što je slovenačko javno tužilaštvo zaključilo da na Holmecu “nije počinjen nikakav zločin”. Istina, Republika Slovenija je zbog ovog slučaja podnijela tri krivične prijave, ali ne protiv počinilaca zločina, već protiv Neve Miklavčič Predan, predsjednice Helsinškog odbora u Ljubljani!?

Miklavčičeva se sa dokazima o ovom zločinu obratila i tužilaštvu Haškog tribunala. U odgovoru iz Haga, koji je potpisala Karla del Ponte, doslovce piše da je rat u Sloveniji “prekratko trajao da bi bili počinjeni brojniji ratni zločini”, bez ikakvog komentara o navedenom zločinu.

– U pitanju je ubijanje zarobljenika, što je po međunarodnom pravu, kao i pravu tadašnje SFRJ i sadašnje Slovenije, školski primjer ratnog zločina, koji još težim čini to što su ubijeni mladi vojnici koji nisu bili završili čak ni obuku – objašnjava advokat Đurić.

Helsinški odbor je uzaludno pokušao da pred sud izvede i teritorijalce koji su napali vojnu kolonu iz Varaždina koja se, pod komandom pukovnika Berislava Popova, kretala prema granici s Austrijom. Pet vojnika je ubijeno, 17 ranjeno, a 30 zarobljeno.

Hrvat Josip Birkić iz Semeljaca kod Đakova u ljeto 1991. godine tek je napunio 18 godina. Nalazio se u posadi tenkova koji su čuvali granični prelaz Rožna Dolina kod Nove Gorice. Iako tenkovi nisu dejstvovali, a čak se nisu nalazili ni u borbenom rasporedu, teritorijalci su ih napali.

– Naš tenk je pogođen i zapaljen. Iskočio sam iz tenka. Hlače i košulja na meni bili su u plamenu. Iako sam ruke držao visoko podignute, Slovenci su po meni otvorili vatru. Pored mene su bila još dvojica vojnika. Jedan je pogođen u prsa i ubrzo je izdahnuo – sjeća se Birkić.

On je ovaj događaj opisao u pismu koje je ovjerio kod javnog bilježnika i sa priloženom medicinskom dokumentacijom dostavio Helsinškom odboru Slovenije. Birkić tvrdi da je slovenačka televizija snimila taj događaj i emitovala ga u svom programu “oko 15. jula 1991. godine”.

Da je Slovenija pravna država i da u Evropskoj uniji poštuju standarde na koje se svaki dan pozivaju, pravosudni organi u Ljubljani bi, osim ubistvima, morali da procesuiraju i teški teror i nečovječno postupanje svojih teritorijalaca.

U Kranju su slovenački teritorijalci zarobili 40 pripadnika JNA. Uglavnom su to bili mladići koji su tek postali punoljetni. Razdvojili su ih u tri grupe. U jedan ugao Hrvati, u drugi Albanci, u treći Srbi, Makedonci i Crnogorci. A onda su, naoružani bejzbol palicama, metalnim šipkama, šumskim lancima i drvenim motkama, navalili na srpsku grupu. Nakon zvjerskog batinanja, zaprijetili su preplašenim mladićima da će ih likvidirati, jednog po jednog. Da bi pokazali da se ne šale, izdvojili su jednog vojnika i ispalili mu metak u potiljak. Nakon toga, Hrvatima, muslimanima i Šiptarima dali su civilno odijelo, novac za vozne karte i pustili ih da idu svojim kućama.

Jedan od logora za zarobljene starješine, članove njihovih porodica i vojnike nalazio se na dnu okna u napuštenom rudniku Dol pri Hrasniku. Više od 150 osoba bilo je zarobljeno u betonskoj prostoriji površine 80 metara, bez hrane, vode i ćebadi za spavanje. Preplašenim ljudima oduzeti su lični dokumenti, novac i nakit.

Slovenci su 26. juna 1991. na granici s Austrijom zaustavili više od 100 kamiona iz Jugoslavije i inostranstva. Vozači su pod prijetnjom oružjem prisiljavani da svojim kamionima blokiraju slovenačke puteve i tako onemoguće pokret jedinica JNA i savezne policije. Tom prilikom, ubijeno je nekoliko vozača koji su pokušali da pobjegnu iz kamiona.

Takođe, u Ružnoj dolini Slovenci su, pod prijetnjom oružjem, pred svoje položaje, sa kojih su otvarali vatru na JNA, doveli žene i djecu iz srpskih porodica. Osim toga, u Vipavi više od 300 žena i djece iz porodica vojnih lica držano je skoro mjesec dana u stambenim zgradama u kojima je bila isključena struja i voda. Na one koji su u potrazi za hranom i vodom pokušavali da napuste zgrade otvarana je vatra. Zatim, u naselju Kosede u Ljubljani Slovenci su uhapsili penzionere, žene i djecu iz vojnih zgrada, izveli ih na ulicu, postrojili u vrstu i, simulirajući strijeljanje, iznad njih otvarali vatru, prijeteći da sljedeći put neće pucati u vazduh.

Pobunjenici su pred kasarnu u Mariboru dovodili žene i maloljetnu djecu oficira, te ih oružjem uperenim u glavu prisiljavali da svoje muževe i očeve pozivaju da se predaju i tako im sačuvaju život. To isto su radili i u Slovenskoj Bistrici, gdje su 30. juna uveče pred kasarnu doveli ženu i djecu kapetana Dragana Stojanovskog, prijeteći da će ih pobiti ukoliko se kapetan i njegovi vojnici ne predaju.

Ljubljanski policajci su na punktu propustili putnički automobil u kojem su se nalazile Nada Svorcan i Ljubica Saša, koje su krenule na posao u kasarnu Šentvid, iako su put iza punkta minirali protivtenkovskim minama. U eksploziji je automobil raznesen, Ljubica je ostala bez noge, a i Nada je teško povrijeđena.

Poznat je i slučaj ranjenog vojnika Dejana Bjelogrlića, koji je preminuo zato što Janšini teritorijalci nisu dali da sanitetsko vozilo u kojem se nalazio nastavi put do bolnice. U bolnici u Mariboru ljekari odbijaju da ukažu pomoć kapetanu JNA Draganu Blagojeviću, koji je dovezen sa prostelnom ranom pluća. Potpukovnika Radojicu Otaševića, nakon teške operacije desne noge, 29. juna kidnapuju iz bolnice i odvode u logor Dob pri Mirni. Direktor Kliničkog centra u Ljubljani zabranio je majci Slobodana Stojkovića iz Mataruške Banje, koji je 27. juna ubijen u Grzinu, da preuzme njegovo tijelo.

Sanitetsko vozilo koje je prevozilo ranjenog poručnika Darka Bulatovića Slovenci su gađali iz ručnog bacača raketa. Poručnik Bulatović je zadobio nove i teže rane, a ranjeni su i dr Goran Golubović, koji se nalazio u pratnji ranjenika, kao i vozač. Vozilo hitne pomoći koje je 3. jula prevozilo ranjenog majora Aleksandra Stefanovića, kapetana Branka Trkulju i jednog ranjenog vojnika pogođeno je tromblonskom minom. Vojnik je preminuo, a oficiri su odvedeni u logor.

Poručnik Senad Duraković, ljekar, pretučen je dok je pružao pomoć ranjenim vojnicima. Njegova koleginica, dr Vukica Bulatović, uhapšena je dok je na graničnom prelazu Šentilj pružala pomoć ranjenim vojnicima i civilima i odvedena u logor u Pesnici. U vrijeme prekida vatre, 30. juna, Slovenci ranjavaju poručnika Dragana Bubala i jednog njegovog vojnika, a onda ne dozvoljavaju da im bude ukazana ljekarska pomoć. Nakon što je Bubalo preminuo, odbijaju da predaju njegovo tijelo. Preminuli poručnik je transportovan tek kada je na mjesto zločina stigao pukovnik Đurović i sebe kao taoca založio za tijelo svog mrtvog oficira. Vojsci nije dozvoljeno ni da preuzme tijela kapetana Milana Jorgića, poručnika Eldina Hrapovića i vodnika Miroslava Šandora, koji su poginuli nakon što su pripadnici TO Slovenije oborili njihov helikopter.

Press