Radmila Trbojević, profesorka engleskog jezika i blogerka, čiji su kritički tekstovi o političkom stanju i društvu u kojem živimo za kratko vrijeme privukli značajnu pažnju, kaže da je domaća politička scena neodoljivo podsjeća na infanta koji nije preležao ni vodene ospice. Trbojevićeva u intervjuu za Press kaže da se teme o kojima piše na svom blogu same nameću jer, kako ističe, kao svaki građanin ove zemlje “prisiljena je da živi politiku”.
– Kao penzioner zavisim od politike. Kao intelektualac ne mogu da ćutim, moram da kažem šta mislim, pa makar i na blogu. Tako i biram teme o kojima pišem. Ispada da je dobro i ispravno samo ono što partija kaže, dakle stranačko jednoumlje i partijski rovovi. U takvoj situaciji ja, kao neko ko nije učesnik na toj sceni, i ne marim naročito kako bi neko mogao da me svrsta na ovu, onu ili neku treću stranu – kaže Trbojevićeva.
Do 2008. u Banjaluci bili ste prepoznatljivi kao profesorka engleskog jezika na univerzitetu, a onda se dogodila epizoda sa kandidaturom za gradonačelnika u ime SDS-a, koja nije realizovana zbog administrativne greške. Kako biste opisali vaš kasniji odnos sa SDS-om?
Banjalučka politička ponuda sada je potpuno stereotipna!
Sljedeće, 2016. godine, termin je lokalnih izbora u RS i BiH, a sve su češće procjene da će Savez za promjene “preuzeti” Banjaluku od SNSD-a, ukoliko nastupi sa zajedničkim kandidatom za gradonačelnika. Vjerujete li u to, kao neko ko se već umalo našao u toj koži?
– Ko će, kako i da li će uopšte neko drugi preuzeti Banjaluku, uz tektonski ili neki drugi poremećaj na izborima 2016. godine, vrlo je hipotetičko pitanje. Ono što bih željela i što mislim da je neophodno jeste to da Banjaluka dobije gradonačelnika menadžera, inteligentnog, sposobnog mladog čovjeka, koji bi imao viziju modernog grada i donio inovativne ideje. Ovo što je danas u ponudi potpuni je stereotip i, bez obzira na to hoće li opozicija imati jednog ili više kandidata, ako tako ostane, ništa se neće suštinski promijeniti.
– Što se tiče moje “epizode” sa kandidaturom za gradonačelnicu Banjaluke, a za tu poziciju bila sam apsolutno kvalifikovana i tadašnji Gradski odbor SDS-a dao mi je bezrezervnu podršku, reći ću da ona nije bila razlog mog razlaza sa strankom koja me nije isključila, niti sam ja tražila isključenje. Između mene i njih, sada, ne postoji više ništa što nas veže, jer ja već dugo ne podržavam njihov program i političko djelovanje.
Zbog čega ste se razišli sa SDS-om, čiji ste član bili još od samog osnivanja stranke?
– Ono što je definitivno bio razlog i mnogo važnije pitanje u ovoj priči jeste to šta se desilo s mojim odnosom sa strankom nakon 2010. godine, kada sam bila nosilac liste za Narodnu skupštinu RS u Izbornoj jedinici dva. O događajima u vezi s tom izbornom igrom do sada nisam pisala i ne namjeravam previše reći ni sada, jer je to ostalo iza mene kao veoma ružno sjećanje. Bila je to, recimo, zaista “igra bez granica” u kojoj je stranka zloupotrijebila moje povjerenje, te vrlo proračunatim zakulisnim radnjama uticala na članstvo i simpatizere i tako režirala rezultate, kojima je unaprijed odlučila ko iz izborne jedinice treba da uđe u skupštinu.
U novijem periodu pišete blog na portalu frontal.ba i često se bavite aktuelnim političkim temama. Zbog čega su vašoj kritici nerijetko izložene ličnosti iz “prve postave” SDS-a, od Aleksandre Pandurević do Ognjena Tadića, ali ne i figure iz vladajućeg bloka? Očekujete li da vas, u današnjim okolnostima, kada se na političkoj sceni RS skoro sve posmatra kroz prizmu “ko nije s nama, taj je protiv nas”, zbog takvog izbora osoba o kojima pišete opozicionari okarakterišu kao simpatizera vladajućeg bloka?
– Ne bih se složila sa konstatacijom da u mojim tekstovima postoji opredjeljenje ili namjera da kritikujem samo perjanice opozicionog bloka, a da iz nekog razloga “štedim” aktivnosti i djelovanja vladajuće koalicije. Pišem o onome što je aktuelni politički trenutak, o onome što je mene dirnulo, o onome što me je naljutilo. Naravno da u tekstovima ima imena, pozicija, funkcija i fotelja. Naravno da ne mogu pisati o nekom sekretaru stranke, portparolu ili nekom sličnom. Pišem o onima koji prenose stavove, političke programe, ideje, pa i gluposti i nebuloze, jer je njihova pozicija takva da oni zaista govore u ime svojih stranaka, blokova, pokreta.
Kao blogerka, ulazili ste u polemike i sa onim ličnostima iz RS koje bi se, najuopštenije, mogle okarakterisati kao zagovornici građanske opcije, kao što je psiholog Srđan Puhalo. Šta biste, osim drugačijeg odnosa prema posljednjem ratu u BiH i zločinima u tom periodu, označili kao ključne razlike između vašeg načina razmišljanja i rezona onih ljudi koji nisu skloni bilo čemu što ima nacionalnu konotaciju?
– Kao neko ko svoje stavove iznosi na blogu polemišem sa mnogima, ali i sama sa sobom. Moja polemika sa Srđanom Puhalom bila je jedna od rijetkih u kojoj sam se obratila autoru bloga lično. Srđan je pametan i veoma obrazovan mlad čovjek, ali čovjek koji je sebi postavio težak cilj da zagovara građansku opciju u zemlji koja to nije i koja to neće biti u doglednoj budućnosti. Zagovarati građanske principe u zemlji punoj frustracija i mržnje, koja je dejtonskim ustavom uspostavljena, izbornim zakonom zaokružena i ratom i žrtvama obilježena kao nacionalna, ne čini se kao moguća misija. Polemika s njim o nekim mojim nepromjenjivim principima je prestala. O pitanju nacionalnih konotacija u mom pisanju, one su jasne i nedvosmislene. Ja sam Srpkinja, bila i ostala, ali naravno, sasvim je jasno da nisam samo to. Građanka Evrope sam postala vrlo davno, upoznala joj granice i mogućnosti i ne namjeravam je moliti da postanem njen novi član.
Do početka devedesetih godina živjeli ste u Sarajevu. Kako gledate na današnje stanje duha u tom gradu?
– Ne mogu i nemam prava da govorim o stanju duha u gradu u kojem ne živim i sa kojim me više ništa ne veže. Sarajevo, naravno, nikada više neće biti isto, niti može biti isto. Migracije su učinile svoje. Nas mnogo je iz Sarajeva otišlo, običnih ljudi, akademika, profesora, doktora, inženjera, glumaca, pisaca, muzičara, a neki drugi su došli. Šta će to značiti za Sarajevo, o tome će pričati i s tim će živjeti Sarajevo i Sarajlije.
Da li smatrate realnom “miroljubivu koegzistenciju” Srpske sa Sarajevom i FBiH, odnosno postoje li okolnosti pod kojima je moguće da solidno živimo jedni pored drugih, kada nam već slabo ide matrica “jedni sa drugima”?
– Miroljubiva koegzistencija je uvijek moguća ako postoji volja obje strane u zajedničkom interesu ili cilju. Između RS i FBiH takva volja ne postoji i apsolutno nema zajedničkog cilja. Ni prvi, ni drugi, ni treći konstitutivni narod ne vole ono što ih okuplja, a to je kakva-takva BiH, ali svako iz svog razloga. Trpe se za sada, ali se ne vole. Srbi žele i vole RS, BiH je “privremeno” i nužno zlo, a Hrvati su degradirani i uskraćeni za sopstvenu teritorijalnu cjelinu, za njih je čak i FBiH “privremeno” i nužno zlo. Bošnjaci, u svojoj stalnoj težnji i neispunjenoj želji da majoriziraju ove druge, ne vole ovakvu BiH, jer nije ispunjenje njihovih centralističkih megalomanskih ciljeva. Teško je moguća mirna koegzistencija kada u 21. vijeku u srcu Evrope i 20 godina poslije rata u BiH postoji onakav, normalnom građaninu BiH nezamisliv “Školski rječnik bosanskog jezika” Dževada Jahića, autora nepoznatog široj naučnoj zajednici koja se bavi jezikom. Javnost u RS, ali čini se i neki hrabri pojedinci u FBiH koji se usude to reći, zgražavaju se nad riječima koje je jezička ekipa oko Jahića izabrala da opiše nas Srbe u RS.
Vaš pokojni suprug Milan Trbojević, osim značajne karijere u pravosuđu, bio je srpski poslanik u prvoj višestranačkoj skupštini BiH i potpredsjednik prve Vlade RS, a u poslijeratnom periodu i ministar pravde RS. Postoje li njegova zapažanja o političarima iz tih burnih vremena koja možete da podijelite sa našim čitaocima, posebno zbog toga što stranke koje su osnovali Radovan Karadžić i Milorad Dodik, dakle osobe s kojima je Milan Trbojević imao priliku da blisko sarađuje, i danas “vedre i oblače” u vlasti RS i BiH?
– Moj suprug je jedna od onih ličnosti čije je prisustvo na javnoj sceni i političkom životu RS ostavilo trag, ali, nažalost, nedovoljan. Vrlo obrazovan, samouvjeren, potpuni i pravi legalista, bio je svjedok burnih vremena za Srbe u BiH. On je kao nestranačka ličnost, koju je SDS prepoznao, ušao u krug onih habrih ljudi koji su bez straha i oklijevanja udarili temelje RS. Danas to više niko ne radi. Ne postoje ljudi koji bez stranke mogu nešto značajno da urade na javnoj ili političkoj sceni u ovoj zemlji. Radovan Karadžić je harizmatična, višestruko obrazovana ličnost, koja je mogla oko sebe da okupi ljude, čovjek koji je cijenio znanje i iskustvo neke osobe, a ne samo njenu stranačku pripadnost. Bio je rat, vrijeme i okolnosti koje su danas potpuno neshvatljive nekim kvazipolitičarima i liderima. Pod uticajem tog i takvog vremena situacija se među njima dvojicom mijenjala. Milan se nije uvijek slagao s onim što je Karadžić radio i provodio i šta je SDS odlučivao u godinama koje su slijedile. To je javnosti poznato i nema potrebe da to ponavljam, a detalji i sve ono što o tome znam i što mi je on pričao biće, vjerovatno, tema mojih budućih memoara.
A što se tiče saradnje vašeg pokojnog supruga sa Dodikom?
– To su bile dvije veoma snažne ličnosti, svaka sa svojim posebnim osobinama, čak bih rekla ličnosti koje su se sjajno dopunjavale. Oni su, zajedno sa drugim članovima tadašnjeg kluba nezavisnih poslanika, a poslije SNSD-a, imali viziju drugačije i bolje RS. Dodikova harizmatična pojava i energija i Milanovo iskustvo, mirnoća i znanje, mogli su napraviti mnogo toga dobrog u RS. Završetkom mandata te Vlade RS, okončan je Milanov politički angažman.
Imate li namjeru da se opet direktno politički angažujete i da se nađete na izbornim listama ili blog ostaje maksimum vašeg interesovanja za fah politike?
– Kako neko ko da ovakav “nepodoban” intervju može očekivati političku budućnost ili, recimo, mjesto na nekoj izbornoj listi? Angažovati se mogu, možda, sa ciljem da nam ove penzije ne smanje, samo u partiji penzionera – mada me nikad nisu pozvali, jer ko zna, možda i oni ne vole žene. Zato radim svoj posao i u poznim godinama, trudeći se da, prevodeći strane jezike, vježbam mozak i ne zakačim kakav “Alchajmer”, mada se iskreno nadam da mene, ovakvu kakva jesam, jedino može da udari auto na kakvoj raskrsnici. Svjetova, naravno.
