Padala je olujna kiša, pomiješana sa snijegom, kao da nije proljeće.
Logor Jasenovac, okružen močvarnom zemljom, glibavom i ljepljivom, širokom i najčešće mutnom Savom, prespavao je i ovu hladnu noć.
Studen se uvlači u kosti ljudi, nalik kosturima, tupo i odsutno, na sredini logora, gledaju jedan u drugog, šute i ne dišu. Prodoran, hrapav glas, nagrizen duvanom i alkoholom, upozorava ih po hiljaditi put gdje su i ko su…
Ljudi, brojevi.!
-Svi u stroj stoko srpska i jevrejska!
Onda je naglo zamukao. Gotovo se čulo kako se tmasti oblaci spuštaju na Jasenovac. Opet hrapavi glas:
-Od danas naredba se mijenja i glasi – svi u stroj, stoko srpska, jevrejska i crnogorska.
Iz barake „osam“ tamo prema Savi, uzanom blatnjavom i klizavom stazom, dolaze bosonogi, gologlavi, polugoli, prije tri dana stigli, „Crnogorci“, četnici Pavla Đurišića; jedni na prevaru pohvatani u Lijevče polju, drugi namamljeni u logor Stara Gradiška i zarobljeni. Vuku nogu za nogom, spotiču se i padaju, gaze jedan preko drugog, a dežurni ustaša sikće:
„Brže sokolovi, za vas smo spremili iznenađenje, baš će te da uživate!“.
Stari logoraši dršću, bez obzira što su se nagledali svega i svačega, prije dva dana bili su svjedoci „krvavog pira“ i klanja partizana zarobljenih na Kozari, a i sami stoje u redu za pogubljenje; svaki drhtaj njihovog tijela prijeti da im kosti probiju smrežuranu kožu! Neko zove Alagu, monstruma iz Bosanske Dubice, jasenovačkog koljača kao niko drugi. Golema figura, predebelog mladića, dvadesettrogodišnjaka, od alkohola i zvjerstva podnabuo, vodnjikavih očiju s dugim nožem u rukama, urla i mumla:
„Došli ste majstorima u ruke!“
Iza njega ide „varaždinac“,pero-Ždero, Jole-„Splićanin“, Senko zvani „Kengur“, Banjalučani Faruk i Idriz… iste noževe kao Alaga drže u rukama.
-Kolji stoku crnogorsku, Je..m im dijete od po kile, to je vaša psovka, vidite kako smo je dobro naučili, grmi Alaga.
Jauci, krici, vriska, krkljanje…o Bože, ako si na nebesima, vidiš li šta se radi…
Priskače desetak ustaša, tek pristiglih iz Širokog brijega i Duvna, i njima su u rukama noževi, isto čine što i Alagini katili, u suludi smijeh: „ nije ovo ništa, šta ste vi radili golorukim hrvatima i muslimanima u Foči, Bosanskom Brodu, Dolini, samo ravnamo dug s vama!“
Jole „splićanin“ dovikuje: „Gdje su cigani iz Žeravice, brzo ih dovedite, biće ovo baš krvava sinfonija-violina, bubanj, prim i truba, uz vrisku i jauke“
Klanje je završeno, ustaše su zadovoljne, grohotom se smiju: „osveta je osvećena!!!“
-Odlično odrađen posao, gotovo svečano ocjenjuje Dinko Boban iz zaleđa Zadra, komadant cijelog logora te nedelje.
Zavlada tišina. Jeziva i strašna. Sava se ovdje „ne čuje“, ali kao da je za tren zahučala, pa zaćutala.
-Bacaj stoku u Savu – nova naredba.
Oni nesrećnici, sablasnog izgleda, satkani od „gole kože“, po četvorica, vuku kaljugom leš po leš, strmoglavljuju u rijeku, drugi ga dugim motkama guraju od obale ka središtu Save; tako vascijeli dan dok i zadnji nije otplovio ka Bosanskoj Gradišci.
„Odlično odrađen posao“ onaj isti glas, koji su čuli jutros kada je započeo „krvavi pir“.
Jasenovac je polako tonuo u noć. Svjetla se u logoru nisu palila, samo je ulazna kapija na kojoj je velikim latiničnim slovima pisalo „Radni logor Jasenovac“, bio jarko obasjan. Smjenjivale su se straže, čule su se komande i treći put ovog dana ponovljena je „radna ocjena“:
-Odlično odrađen posao!
Najavljene su i „obaveze“ sutrašnjeg dana.
-Nastavljamo istim žarom i istim tempom.
(Život može, zaista, da bude idiotski sumanut, mučan i težak posao)
Nastaviće se –
OTAC I SIN
Iza jasenovačkog koljača Alage ostalo je bezbroj jezivih svjedočenja. Između ostalog, kad mu je otac, muslimanski vjernik, saznao šta radi ljudima u Jasenovcu, prokleo ga je i istjerao iz kuće. Alaga je jedne noći banuo u kuću i zaklao rođenog oca. Po jednoj verziji, u bijegu prema Zagrebu, bosanskom stranom od Dubice, uhvatili su ga borci Milančića Miljevića. Neko od njih poznavao ga je od ranije a znao je i šta je radio u Jasenovcu. Kako su mu presudili, nikad se nije saznalo.
