Prošle sedmice je većina domaćih medija prenijela vijest da se Mladen Ivanić, prvi čovjek PDP-a, neće ponovo kandidovati na funkciju predsjednika, pred predstojeći sabor te stranke i da je najozbiljniji (čitaj jedini) kandidat za to mjesto Branislav Borenović, potpredsjednik stranke i njegov dugogodišnji saradnik.
U zemlji gdje odlazeće partijske lidere sa funkcije, uglavnom prate organi MUP-a, činovnici sudova sa adresom u Holandiji ili vjerski službenici na groblju, to bi mogla biti prilično zanimljiva činjenica za javnost RS.
Ali nije ona mnogo zainteresovala nikoga, iako je, možemo se složiti, bilo krajnje vrijeme da neko od starih i potrošenih političara ode mirnim putem sa funkcije, a da neko od mlađih lidera stupi na političku scenu kojoj je “osvježenje” prijeko potrebno! Ne samo u “Partiji Dobre Pogodbe”, pošto je njen lider mogao komotno taj potez da povuče prije nekih desetak godina, kada bi taj čin imao neki stvarni smisao u političkom i etičkom pogledu, već ruku na srce, i svima ostalima.
Ono što je problem jeste činjenica da je i ovo “osvježenje” PDP-a puka kozmetika. Jedna mala personalna rokada bez dubinske strategije i jasnog cilja. Zašto? Zato što bi novi lideri trebalo da budu pokretači novih promjena, a ne samo stara lica koja se sa mjesta “vezira” pomjere na mjesto “sultana”, da bi nastavila po uhodanoj strategiji svojih prethodnika: “Partija, to sam ja!” Pravo “osvježenje” bi se dogodilo kad bi Borenović, ili bilo ko drugi od budućih novih lidera, osim svoje persone ponudio i svoju viziju. Jasno definisanu i usmjerenu prema realnom rješenju za poboljšanje socijalno-ekonomskog statusa svojih glasača, a ne samo članova “sultanovog” bližeg okruženja.
Neku viziju koja bi imala plan ekonomskog oporavka države, uređenja zakonodavnog sistema i efikasnog djelovanja izvršne i sudske vlasti. Baziranu na programu koji bi imao čvrsto uporište u realnim mogućnostima, a ne bi bio napisan kao spisak želja koji djeca šalju Djeda Mrazu. Jer, najveći dio ovdašnjih birača, za razliku od ovdašnje političke oligarhije, brine krajnje prizemne i banalne teme tipa: kako naći posao, kako dobiti zarađenu platu, kako razvući crkavicu od penzije, kako platiti račune ili troškove liječenja, kako registrovati auto, kako kupiti vreću kupusa za zimnicu…
A ko sjedi na čelu ove ili one partije, njima svakim danom sve više, postaje samo nebitan dio sumanutog domaćeg medijsko-političkog folklora, koji bi se najbolje mogao opisati onom starom narodnom izrekom koja glasi: Sjaši Kurta da uzjaši Murta!
