Kako se krvlju i umjetnošću stvarala Jugoslavija?!
Žorž Skrigin, lični Titov ratni fotoreporter, njegovo je djelo prvi portret ratnog komadanta partizana na Mliništu, snimio je i legendarnu „Stojanku majku Knežopoljku“, stručnjaci umjetničke fotografije tvrde – svjetsko remek-djelo.
U razgovoru sa čuvenim novinarom Borom Krivokapić, Skrigin kaže da je „Stojanku…“ jednostavno – vidio!.
…U Šestoj ofanzifi na Kozari 1944. godine, zajedno sa vojskom kretao se i veliki zbijeg. Kad smo sišli u Knežpolje, vidio sam ženu koja je išla sama, nekako po strani. Jedno dijete je vodila za ruku, drugo je nosila, privezano na leđima, uprtila je i jorgan, torbe sa hranom, pa čak i lonce. Duboko zamišljena, nijema, s jednom rukom na licu, gledala je ispred sebe i uopšte se nije obazirala na mene i kameru.
Odmah sam uočio kako ću ostvariti kombinaciju sa pozadinom. Napravio sam nekoliko snimaka, onako s konja. Onda sam skočio, potrčao dvadesetak metara ispred nje, legao u travu i čekao da naiđe. Približavala se… i konačno, kad sam vidio izraz, odapeo sam kameru…škljocnuo sam jedan, dva, tri…
…U toj ženi ja sam vidio cijelu Kozaru, cijeli naš narod. Kao što je Skender Kulenović vidio svoju „Stojanku“. Smatram da je na toj fotografiji uhvaćena jedna univerzalna psihologija…stradanje naroda.
…Išle su godine za godinom, decenija za decenijom „Stojanka“ se pojavljivala na svjetskim izložbama umjetničke fotografije. Dobijala je najprestižnije nagrade…
Ko je žena i ko su djeca ovjekovječena fotografijom Žorža Skrigina?!
Tragalo se godinama dok se nije saznalo: bila je to Milica Tepić sa sinom Brankom i kćerkom Dragicom.
Cijelu misteriju riješio je opet jedan novinar – Slaviša Sabljić, 25. septembra 2008. godine, objavio je potresnu priču…
…Majka Milica sa mojom dvije godine starijom sestrom Dragicom, zbog prijetnji ustaša, u proljeće 1942. godine iz Kozarske Dubice izbjegla je u Garešnicu Moslavini. Tamo sam ja i ugledao svijet, i to samo mjesec dana poslije pogibije mog oca, takođe Branka. Bio je borac Kozarskog odreda kojim je komandovao legendarni Mladen Stojanović. Sa nas dvoje ona se 1944.godine vraća na Kozaru, u rodni Komlenac, tu zatiče zgarište kuće koju je prije dvije godine morala da napusti. Šta joj je preostalo drugo već da sa nama tumara Kozarom, od sela do sela, tražeći koru hljeba i mjesto gdje će da prenoći. Bezmalo svaki drugi dan bili su pod drugim, tuđim krovom pričao je sin Branko.
Po završetku rata Milica se konačno vraća u Komlenac. Skrhana bolom zbog gubitka muža Branka, iznemogla od lutanja Kozarom, Krajinom i Moslavinom, podiže sve što se iz pepela moglo podići. Ni tri godine nisu prošle, a majka Milica umire u trošnom kućerku koji je s mukom podigla. Branko sa sestrom Dragicom odlazi u Dubicu kod ujaka Marka Vlajnića.
„Ujak nas hrani, a tadašnja država školuje. Tu završavam osnovnu i srednju školu, poslije upisujem Pedagošku akademiju u Petrinji, završavam je i tri godine kasnije počinjem da radim kao nastavnih biologije i hemije u mjestu Gradusa kod Siska…“
Sestra Dragica umrla je 1983.godine, sahranjena je u Sovijaku kod Gornjih Podgradaca.
Skriginova fotografija kao da je odredila sudbinu Branka Tepića.
U krvavom raspadu Jugoslavije, padom Zapadne Slavonije u proljeće 1995.godine, Branko i cijela njegova porodica opet je u zbijegu. Ponovo put Kozare, sa suprugom Miljom, sinom Nenadom, snahom Olgicom, teške dane i godine izbjeglištva provodi pod tuđim krovom u Gradišci. Vratio se u Hrvatsku, obnovio kuću, živi penzionerske dane. Kad god je u mogućnosti obiđe spomenik na Mrakovici na kojem je uklesano očevo ime.
U trenutcima osamljenosti uzima Skriginovu fotografiju i dugo, dugo je gleda. Šta mu sve prolazi kroz glavu, čega se sjeća, razmišlja li o svojoj sudbini „vječitog izbjeglice“… sam Bog zna.
Fotografija „Knežopoljka“ Žorža Skrigina i danas se nalazi u muzeju Holokausta u Aušvicu.
Nastaviće se –
SKRIGIN I SUTJESKA
U svojoj ispovijesti, Žorž Skrigin ratni fotoreporter opisao je i svoj najteži trenutak u Drugom svjetskom ratu:
„To je bilo u Petoj ofanzivi na Sutjesci, upamtio sam datum 9. juni 1943.godine, neprekidno smo marširali tridesetsedam sati noć-dan-noć… Jutro je, kretali smo se od Tjentišta prema Milinkladama. Izbijemo pred Tita nasapunao se i počeo da brije zamislite: u tom paklu, gdje travka nije ostala netaknuta, kuda ptica nije mogla da proleti, ugledate vrhovnog komadanta da se brije, kao i svakog drugog običnog jutra… siguran sam: od tog Titovog jutarnjeg brijanja u ognju Sutjeske, za borce nije mogle biti ubjedljivijeg gesta morala, volje, čvrstine. Riječi ne bi pomogle. Kad me je vidio Tito je upitao: „Kako je Skrigin?“ Uvijek me zvao po prezimenu…
