Spletkarenje, podmetanja i klevetanja uz dozu nasilja i adrenalinske injekcije su dio našeg kulturnog nasljeđa, koje najlakše objašnjava zašto se rijaliti-program tako dobro primio kod nas i postao neodvojiv od naše dnevne rutine, smatra sociolog Ivan Šijaković.
On kaže da pozdravlja nastojanja Regulatorne agencije za komunikacije BiH i njihove javne konsultacije koje bi trebalo u narednih mjesec dana da iznjedre rješenje za ograničavanje prikazivanja rijalitija.
Međutim, Šijaković smatra da osim “skremblovanja” ili pomjeranja u noćni termin, država više ništa ne može da preduzme jer je izgubila utakmicu pred privatnim kapitalom koji decenijama radi na tome da zaglupi mase nudeći im najjeftiniji program, očajnu glumu i skandale, zbog čega kod prosječnog gledaoca više nema ni potrebe ni želje za kvalitetnijim programom.
– Kada je počelo prikazivanje rijalitija, gledali su ga uglavnom mladi, jer su i učesnici bili njihovih godina. Kada su u te programe počeli da ulaze isluženi predstavinci šou-biznisa i estrade, starosna granica je pomjerena, pa je sve veći broj penzionera, domaćica i nezaposlenih prišao televizoru od kojeg se nije ni do danas odvojio. Danas je rijaliti-program u najvećoj mjeri rezervisan za stariju populaciju koju čvrsto drži u šaci, ali ga gledaju i ljudi koji rade. I ne samo to. Ostaju uz televiziju do zore.
Talenat takmičenja su “lajt” varijanta
Važi li to i za ove šou-programe u kojima biramo talente?
– Ovi programi su “lajt” varijanta, ali i dalje imaju iste elemente, stres, napetost, javno poniženje. Samo mi nije jasno kakvi su to roditelji koji dopuste da im sedmogodišnje dijete, koje još ne zna ni slova, izađe pred milionski auditorijum i pjeva i pleše, a onda da ga iskritikuje žiri.
Koliko su samo slabi ti karakteri i zašto žele preko najmlađih da ostvaruju neke svoje ambicije. Tu mislim da bi trebalo da se umiješa država, jer barem tu ima nadležnosti, da zaštiti djecu od produkcija, ali i od roditelja.
Postoji li neko objašnjenje zašto to ljudi toliko gledaju, uprkos tome što je jasno da im remeti dnevni ritam i obaveze?
– Meni ljudi koje sam pitao govore da uživaju u njihovim svađama i još navijaju za svoje favorite. Ozbiljno se upuštaju u navijanje i ljute se kada se učesnici svađaju, podmeću jedni drugima, spletkare. I onda preslikavaju tu televizijsku stvarnost u svoju, poistovjećuju se i lično doživljavaju sve što se tamo dešava. Najgore je što se prenosi i školarcima koji program stvarnosti prenose u školske klupe i dvorišta.
Na šta mislite?
– Ilustrovaću vam najbrutalnijim primjerom za koji znam. Kada je u jednom od rijalitija bio folk pjevač Miloš Bojanić, stalno su ga zlostavljali ostali učesnici, tukli ga i vrijeđali. Onda su djeca u školi počela da etiketiraju vršnjake kao “Bojaniće”, a na njima testirali nasilje koje su vidjeli u “programima stvarnosti”. Jasno je onda da djeca, uz svoje školske obaveze, ipak gledaju rijalitije i da su im podložna.
Mogu li država i društvo tu da učine nešto?
– Država je ispala iz igre. Presudio je privatni kapital koji traži da se za najmanje para napravi što veća gledanost. Primat su preuzele produkcije i njihove franšize. Nijedna od tih produkcija neće dopustiti da ih bilo ko ograničava u kreiranju glupog programa. To vam je demokratija. Uvijek mogu da kažu: “Niko im ne brani da ne gledaju, sami to žele”. U stvari, produkcije su našle načina da zgrnu milione, da ljudima ponude najgluplje sadržaje, a da ovi ne traže ništa više.
Gdje je granica u spuštanju standarda konzumenata?
– Nema nikakvih granica u ljudskom usponu i padu. Kada čovjeku smanjite potrebe, on se privikne. Ako ukinete sportske emisije i događaje, oni koji su to gledali brzo će preći na rijaliti. Mi smo takvi, volimo takmičenja i adrenalin, a još je bolje kada su oni začinjeni pakostima, klevetama, nasiljem i podmetanjima. Više od pola kulturnog nasljeđa koje nosimo u sebi sadrži upravo ove karakteristike, a još smo spremni i da ih proširujemo. Naprosto uživamo u voajerizmu, spletkama i podmetanjima.
Šta je onda sljedeći korak u, nazovimo ga tako, razvoju “programa stvarnosti”?
– Vjerujem da će se oni uskoro prenijeti na ulice i trgove. “Veliki Brat” je započeo kao parodija holandskih producenata na Orvelovu “1984.” i “Životinjsku farmu”. Ne vidim šta bi moglo da ih spriječi da sljedeći korak ne bude neka četvrt ili grad u nekoj od država pod opsadom, zahvaćenih ratom ili nešto slično. Zatvore ih nekom ogradom i ponude nagradu onom koji preživi u novim uslovima. Oni se takmiče, a ostali gledaju, konzumiraju, troše vrijeme ili novac, svejedno je. A reklame idu unedogled.
Šta je Milomir Marić, urednik Hepi televizije koja emituje “Parove”? Krivac za naše srozavanje ili medijski mag koji je otkrio način da zaradi milione na treš programu?
– On je u pravu kada kaže da su “Parovi” zabava za sirotinju koju prave hendikepirani i devijantni i samo je preslikao diktat privatnog kapitala. Radi se o borbi protiv pametnih i uspješnih, vrijednih ljudi koji rade po 15 sati dnevno da bi stvorili sebi pristojan život. Privatnom kapitalu ne treba svijet uspješnih, već samo jedan odsto njih koji će se bogatiti na gluposti većine. Trebaju im glupi i zaostali konzumenti i neradnici.
Ne dajte se zavarati, ni Marić nije neki posebno oštar i jak novinar koji je bilo šta razotkrivao. On se dovija, zagolica maštu, ali nikada nije bio hrabar da nešto razotkrije. Da jeste, neko bi ga do sada skinuo sa programa. On je blagi pobunjenik koji se uvijek šalio i stalno mu se oprašta.
