Nije prošlo ni godinu dana otkako je emisija “Utisak nedelje” ukinuta na Televiziji B92, a intelektualni krugovi u Srbiji, ali i u Srpskoj, nisu prestali da žale za nestankom, kako govore, posljednjeg uporišta slobode govora.
Autorka Olja Bećković, koja je dvije i po decenije osmišljavala, uređivala i vodila ovu kultnu emisiju, danas radi kao novinarka za NIN, a u razgovoru za Press ne krije razočarenje što se medijska slika u Srbiji, ali i u regionu, ne popravlja. Naprotiv!
Bećkovićeva smatra da se sunovrat slobodnog novinarstva, makar on živio samo kao ideja, i dalje nastavlja, što uporno pokazuje i dokazuje odsustvo reakcije na gašenje ili transformisanje medija od značaja u njihovu suprotnost. Na početku intervjua, Olja govori o tome šta se od ukidanja “Utiska” promijenilo na medijskoj sceni Srbije?
– Desilo se baš ono što su izumitelji te pokazne vježbe i osmislili. Ništa dramatično, samo je nestala fizionomija jedne televizije, samo više nema nijedne emisije koja je tu televiziju činila, samo je nestao jedan radio, samo se niko nije postidio, samo niko nije digao glas, samo su svi pristali na sve, baš sve – kaže Olja.
Fraze “mudrih sova”
Koliko su mediji sami odgovorni za situaciju u kojoj se nalaze?
– Ne postoje mediji. Postoje ljudi na čelu ili na asistencijama. Odgovorni su u mjeri u kojoj su korumpirani. Ovdje svako ko bi htio da se predstavi kao mudra sova izgovara: “Nema besplatnog ručka!” Da je sreće da su urednici medija ostali na faširanoj šnicli! Kad bi uzvraćali glave u škembetu, manje bi nas stradalo. Ulozi su masniji.
Osim intervjua koje radite za NIN, kako izgleda javni život Olje Bećković? Imate li kontakte s televizijom na kojoj su ranije emitovali vašu emisiju?
– Nemam nikakve kontakte, a ni u arhivi nema ničega što sam na toj televiziji radila proteklih decenija. Ispala sam idiot u svakom tumačenju te riječi. Pokušajte da uđete u arhivu na sajtu B92, pa ćete razumjeti o čemu govorim, a i kako je bilo 1948. godine.
Šta je presudno uticalo na kreiranje današnje medijske slike u Srbiji i okruženju?
– Plašim se da je zeleno svjetlo za guranje krpe u usta stiglo s mjesta odakle smo se najmanje nadali i u čije smo se vrijednosti najviše zaklinjali.
Da li će se “Utisak” ikada više vratiti na male ekrane, bar kao emisija s drugim nazivom i formatom?
– Iz vašeg pitanja razumijem da znate da se neće vratiti, a i da znate zašto. Blago onome ko se više plaši malog nego velikog ekrana.
Da li su Srbi narod podaničkog mentaliteta?
– Ne, ne i ne! Što ne znači da nisu izabrali podaničku vlast.
Ko još brani slobodu govora u Srbiji i da li ima nade da se ona ikada ostvari?
– Sloboda govora se brani svaki dan, za svakom tezgom na pijaci, svakim telefonskim razgovorom, uz punu svijest učesnika da su vrlo vjerovatno prisluškivani. Sloboda govora, naročito neiskrenog, odavno je osvojena. Malo odudara od rezultata slobodnog, tajnog glasanja, ali nećemo valjda sada o tome.
Pratite li političku scenu Republike Srpske i BiH i šta mislite o njoj?
– Ne znam šta bi bilo nepristojnije – da kažem da ne pratim ili da se izjasnim šta mislim.
Ko je naša budućnost, a koga očekuje skori pad u zaborav?
– Živimo u našoj budućnosti. Strašno je što je to nemoguće zaboraviti.
Kako se prema vama odnose kolege, zaposleni u medijima, nakon ukidanja emisije?
– Vraćam se na već izgovoreno – nemam sposobnost esnafskog ujedinjenja. Ima nekih ljudi koji se bave sličnim poslom i koji se pokazuju kao ljudi svaki dan. Trunje ne prebrojavam.
Koliko se, prema vašem mišljenju, društvo kulturno osulo i postoji li nada da se ono osvijesti i vrati na neki bolji put?
– Kako se vraća na put kojeg nema?
Zvuči patetično, ali da li će društvo koje bez daha prati “Parove”, “Velikog Brata” i ostale rijalitije postati svjesno da “Veliki Brat” gleda njih?
– Da razbijemo patetiku – neće! Pored ostalog, i zato što je najmanje važno hoće li nas on uhvatiti na djelu. Ono si što gledaš, nema tu zavjere. To je najlošija vijest.
Koji je vaš utisak godine?
– Moj utisak je 22. novembar (datum kada je sin Olje Bećković 2014. povrijeđen u saobraćajnoj nesreći, prim. ur.).
Hoće li naša štampa, televizija i drugi mediji zauvijek biti i ostati poslušni?
