Prekjuče sam imao priliku da pročitam komad publicistike potpisan od strane Florens Artman, a naslovljen sa Krv realpolitike: Afera Srebrenica.
Kako je uglavnom poznata kao glasnogovornica estradne kvazisudske ustanove iz Haga, većinu neće iznenaditi što je uradak nenaučan, neobjektivan, prepun ostrašćenosti i patetike, gdje autorka ni jednog trenutka ne skriva da ljubavno podržava jednu stranu u sukobu.
Ipak, sve one koji se trude pristupiti svakoj knjizi bez predrasuda, mora ozlojediti osnova na sasvim izopačenoj, neimanentnoj logici i korištenje nepristojnih termina. Pokušati uključiti logiku, više uglova gledanja, bazične principe pravde, te raspravljati na nivou argumenata u televizijskom studiju sa autorkom ili osobama koje u takvom pogledu na svijet ne vide ništa sporno, znači da im kvarite žurku.
Kafanski će se obrušiti na vas, pokušavajući da vas prekidaju, uvrijede ili ućutkaju; a ako im to ne pođe za rukom, onda će pozivati na sudsku zabranu vašeg prava na mišljenje. Ukoliko ni to ne poluči vaš muk, onda će pritiskati voditelja prijetnjom da će napustiti studio.
Razmažena agresivnost
Tragičnost razmaženosti javne scene u Efbihu, ogleda se prije svega u sasvim agresivnom nastojanju da se spriječi bilo kakvo drugačije mišljenje. Najčešće ispuštanjem takvog mišljenja i osoba koje ga posjeduju. Pogotovo o Srebrenici. Tako je i Cvetina drugarica Dženana Karup-Druško, nakon emisije iznijela mišljenje kako bi bilo najbolje da se ne emituje uopšte. (?!)
A zašto?
Šta ima sporno u tome ako se kaže da su sve zaštićene zone UN (Srebrenica, Žepa, Goražde, Tuzla, Sarajevo, Bihać) napravljene da omoguće stratešku prednost jednoj strani u sukobu? Zašto ne Brčko, Smoluća, Doboj, Čekrčići, Banja Luka, Bijeljina, Žitomislić, Zvornik, Nevesinje, itd? Zato da bi se sakrivalo kako su u to doba UN korištene isključivo kao pokriće za uvođenje NATO kao ovlaštenog svjetskog policajca. Da su ratovi pri raspadu bivše SFRJ, zapravo ratovi NATO protiv Srba u cjelini. Vježba za pohod na Rusiju, kakav se trenutno odvija u Ukrajini.
Logika novinarke Artman seže do toga da su samo zaštićene zone UN nastanjene muslimanskim stanovništvom, nešto zbog čega NATO treba bombardovati stranu koja pokušava da ih vojno zauzme. Svježe su u sjećanju izjave američkih zvaničnika pri ni malo naivnom napadu iz demilitarizovanog Bihaća, kada je ugrožena Krupa na Uni i zauzeto Spasovo (Kulen Vakuf): „Srbi imaju pravo da se brane samo do linije zaštićene zone UN, ukoliko je pređu biće bombardovani“. Pa je tu kontraofanziva Manojla Milovanovića i stala.
Dvostruki aršin Ogovornosti zaštite
Glavni razlog napada na Srebrenicu je etničko čišćenje zone pod zaštitom UN, gomile mrtvih i rijeka izbjeglica iz Zapadne Slavonije preko mosta u Gradišci na Savi. Od tog trenutka Srbi su ponovo u ratu sa Hrvatima bez obzira na Vašingtonski sporazum, a ovim Tuđmanovim potezom otvorena je sezona lova na „zaštićene zone UN“. Enklave Srebrenica, Žepa i Goražde nepotrebno vežu srpske jedinice i stvaraju probleme pri pregovorima o granicama. Tako prosto.
No, kod Cvete Artman to se ignoriše i sasvim mijenja dioptrija. Nekoliko puta u knjizi pominje Republiku Srpsku Krajinu, ali kod nje Tuđman „vraća“ Zapadnu Slavoniju, dok su gradovi koje Srbi drže po Dejtonskoj Dolini Plača „osvojeni“. Nema govora o „sramnom političkom izboru“ Zapada, kako označava prestanak vazdušnih udara na VRS, nakon zarobljavanja vojnika NATO pod zastavom UN.
Na strani 88. to su područja koja su „srpski secesionisti okupirali“, te bez obzira što priznaje da su te zone pod zaštitom UN (kaže „tri dijela Hrvatske“), za nju ne postoji opcija da se bombarduje, hapsi i sudi za taj čin. Odgovornost zaštite, kako se zove posljednje poglavlje predmetne knjige, ne postoji za Srbe. Štaviše, ona na str. 157 piše da je Tuđman pokrenuo „kontraofanzivu“!? Sve vrijeme mandata UN u RS Krajini nikada nije dolazilo do napada iz zaštićenih zona (kao što iz Sarajeva jeste), već su ti napadi (Maslenički most, Medački džep) išli iz pravca Zagreba, pa termin kontraofanziva nije samo licemjeran, već je i faktografski netačan.
Patetika, etikete i činjenice
Mladićeve kohorte, srpski despot, Beogradski velmoža… redovne su etiketice koje se lijepe uz srpsko vojnopolitičko rukovodstvo. Taj ton je još zabavniji uz miješanje ekavskog narječja sa novogovorom iz Zagreba pri upravnom govoru Slobodana Miloševića, koji u knjizi tako zna uskliknuti „historijska pobeda“.
Sva ta studijska histerija se desila samo na ovo gore navedeno, a da se nije ni došlo do semipermeabilnog tabu-termina „genocid u Srebrenici“. Pokušaj razgovora na tu temu, rastužio je čak i mene.
Predrasudni način mišljenja mi u usta stavlja riječi koje nijesam izgovorio. Niti ih zastupam. Primjerice da vrijeđam porodice žrtava gore izrečenim. Tim više što ni jednom nijesam rekao da ratne zarobljenike treba ubijati, niti da takav čin nije zločin. On to jeste, ali je sa stanovišta onoga što se desilo u Ruandi, Jadovnu ili Jasenovcu, netačno i tendenciozno koristiti termin genocid.
Verbalni delikt
No, od toga je opasnije da ako navedete da je Mirsad Tokača dao izjavu o 500 živih na spisku umorenih Srebreničana, da čak i voditeljka kaže kako to nije tačno. Ja demanti te izjave nijesam do sada čuo, a ona postoji.
Takođe, u startu su prvo nepostojeće, a onda i netačne, analize poput one dr Ljubiše Simićao patološkim nalazima iz 13 masovnih grobnica vezanih za slučaj Srebrenica u Haškom kvazisudu. Tamo, za one koji ne znaju, isti brojanjem butnih kostiju izvodi dokaz da broj ekshumiranih ne prelazi dvije hiljade, što je daleko od brojke 8.000, koju Artman neprekidno pominje u svojoj knjizi.
Pri navođenju ovih podataka, što činim i sada, nije mi cilj da tvrdim bilo šta; već da pokažem kako postoje i drugačija viđenja i relaksiram razgovor na ovu temu. Da ukažem na to, kako oko tragedija ovakvih razmjera tri konstitutivna naroda trebaju argumentima ubijediti jedni druge. Da, ukoliko ti podaci nijesu tačni, iste treba demantovati, a ne njihove pominjače ignorisati, vrijeđati ili tužiti za verbalni delikt. Da nalazi suda koji finansira jedna strana u ratu ne vodi pomirenju. Naprotiv. Vodi u slučajeve kakav je hapšenje Aleksandra Dorina.
Trebamo što prije početi razgovarati na taj način. Ako jedna strana takav dijalog želi spriječiti, onda je bolje da se još hitnije mirno razvedemo, prije nego nas neki geostrateški pomak na svjetskoj političkoj sceni gurne opet u krvoproliće.
