Predsjednik Ustavnog suda BiH Kasim Begić 4. jula 2000. godine saopštio je javnosti “istorijsku” odluku Suda u predmetu U.5/98 u kojoj piše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci konstitutivni na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
Piše: Mirjana Kusmuk
Srbi kao konstitutivan narod ne postoje u ustavima tri od deset kantona u Federaciji BiH, a srpskog jezika i ćirilice kao službenog pisma nema u četiri kantona u FBiH.
U osnovnom tekstu Ustava Hercegovačko-neretvanskog, Sarajevskog i Posavskog kantona piše da su konstitutivni narodi Bošnjaci i Hrvati, da su službeni jezici bosanski i hrvatski, a pismo latinica.
U Ustavu Zapadno-hercegovačkog kantona konstitutivnost srpskog naroda uvedena je amandmanom, ali su srpski jezik i ćirilica “ispali”.
Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.
Ustavni sud BiH krajem 2010. godine naložio je Parlamentarnoj skupštini BiH izmjenu Izbornog zakona BiH, a Gradskom vijeću Mostara usklađivanje Statuta grada s Ustavom BiH. Parlamentarna skupština BiH nije izmijenila Izborni zakon, kao što ni Gradsko vijeće Mostara nije izmijenilo Statut Mostara.
Mostar je jedini grad na evropskom kontinentu u kojem izbori nisu održani sedam godina, tačnije od 2008. godine, od kada gradom upravlja gradonačelnik izabran na posljednjim izborima prije odluke Ustavnog suda.
Ako Mostar ne ispoštuje Odluku Ustavnog suda do proljeća naredne godine, ponovo se postavlja pitanje održavanja lokalnih izbora u tom gradu, zbog čega je i pokrenuta priča da lokalni izbori u BiH treba da se odgode i održe zajedno s opštim 2018. godine.
Upitan zbog čega u slučaju Mostara nije pokrenuo “bonska ovlašćenja” visoki predstavnik je rekao da je poštovao stav Upravnog odbora PIC-a da “organi vlasti u BiH moraju preuzeti odgovornost za ispunjavanje svojih obaveza, uključujući i obavezu sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH”.
Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.
Ustavni sud BiH je 14. juna 2007. godine u “Službenom glasniku” objavio Odluku da grb i himna Republike Srpske, kao i grb i zastava Federacije BiH nisu u skladu s Ustavom BiH, jer krše Međunarodnu konvenciju o ukidanju rasne diskriminacije. Parlamentima oba entiteta naloženo je da u roku od šest mjeseci usaglase navedene odredbe sa Ustavom.
Narodna skupština RS usvojila je novu himnu 15. jula 2008. Amblem Republike Srpske je zvaničan znak RS od 16. juna 2007. i zamijenio je dotadašnji grb koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.
Federacija BiH odluku Ustavnog suda nije ispoštovala do danas i nema novih simbola već osam godina otkako je zastavu i grb na kojima su ljiljani i šahovnica Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, jer ne sadrži obilježja trećeg konstitutivnog naroda, srpskog.
Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.
Ustavni sud BiH je 8. jula 2006. donio Odluku u kojoj se utvrđuje da su bivšem predsjedniku Narodne skupštine RS Draganu Kaliniću i Miloradu Bilbiji smjenom Pedija Ešdauna prekršena ljudska prva.
“Visoki predstavnik je naredio da se ova odluka ne smije izvršiti i Ustavni sud BiH nije nikada tražio njeno izvršenje iako su stranke tražile da se ista izvrši. Odluka je objavljena u ‘Sl. glasniku RS’ br. 16/2007 i ‘Sl. glasniku BiH’ br. 20/2007. Strankama nije nikada dostavljeno da se odluka neće izvršiti”, kaže njihov advokat Miljkan Pucar.
Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.
Ustavni sud BiH 27. maja 2005. godine donio je Odluku kojom se Vlada Federacije obavezuje da porodicama sarajevskih Srba dostavi kompletnu dokumentaciju o sudbini članova njihovih porodica, nestalih u toku rata u roku od 30 dana. Odluka nikada nije izvršena.
Odluke Ustavnog suda su obavezujuće. Nesprovođenje odluka kažnjivo je po Krivičnom zakonu BiH.
Od 2004. godine do danas 91 odluka Ustavnog suda BiH nije sprovedena. Zanimljivo je da se Upravni odbor PIC-a o tome nije izjasnio sve do ove posljednje o Danu RS ili jeste o pitanju Mostara navodeći samo da “organi vlasti u BiH moraju preuzeti odgovornost za ispunjavanje svojih obaveza, uključujući i obavezu sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH”.
Hronologija kaže i da je od 2003. do 2009. godine Ustavni sud Tužilaštvu BiH proslijedio 85 predmeta u kojima odluke Ustavnog suda nisu sprovedene, ali da nije podignuta nijedna optužnica.
Ako je sve tako, a jeste, posve je nejasno zbog čega Ustavni sud BiH nikada nije tražio izvršenje svojih odluka po hronologiji? Ali i zbog čega uopšte sud čije odluke nikoga ne obavezuju? Izuzev Republike Srpske.
2+2 vs 2+3
Ustavni sud BiH čini devet članova: po dva člana iz tri konstitutivna naroda i tri stranca koja bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Većina članova suda sačinjava kvorum, što znači da je dovoljno da glasa pet sudija da odluka bude donesena.
To je bio slučaj i u odlučivanju o apelaciji člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o ustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske. Protiv odluke glasala su četvorica sudija iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a “za” očekivano dvoje sudija Bošnjaka Seada Palavrić i Mirsad Ćeman. Očekivano, jer su oboje u fotelje sudija uskočili iz poslaničkih klupa SDA, stranke čiji lider je i podnio apelaciju. Pravo je pravo, pravda je pravda, ali iznad svega partijska disciplina je partijska disciplina.
Tako su u preglasavanju dva naroda i jednog entiteta (sudije iz RS bira Narodna skupština RS) presudili glasovi troje stranih sudija iz Moldavije, Makedonije i Njemačke. Onda su podigli “skromne” platice, kojim ih redovno časte siromašni građani BiH, i otišli kući da ih troše. Nimalo empatije nisu pokazali prema onima koje su ostavili u živom haosu nakon što su podigli ruke, baš onako kao što bogati uglavnom nemaju ni zrna empatije prema okolini.
Tako se tek sada, 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma, poteglo pitanje kako da iz Ustavnog suda BiH odu sudije stranci, koji su tu nepotrebno već 15 godina. Zanimljivo je da su za njihov odlazak zvaničnici RS i predstavnici Hrvata, dok Bakir Izetbegović poručuje da će o njihovom odlasku razgovarati tek nakon izmjena Ustava i otvaranja pitanja entitetskog glasanja. Karte je nekoliko dana prije njega otkrio Omer Ibrahimagić, bivši predsjednik Ustavnog suda FBiH, koji je poručio da “sve dok se Ustav BiH ne izmijeni, strane sudije u Ustavnom sudu BiH kao i OHR moraju da ostanu”.
Tako oni koji se deklarativno najviše busaju u patriotske grudi, držeći monopol na patriotizam u BiH, suštinski baš na ovom primjeru taj suverenitet ruše. Jer ne postoji nijedna suverena država u svijetu u čijem Ustavnom sudu sjede i o njenom najvišem pravnom aktu, Ustavu, odlučuju stranci. Logično, ona u čijem Ustavnom sudu odluke donose stranci nije i ne može ni biti suverena.
Tumačenja
Ovaj i ovakav Ustavni sud BiH odavno je neustavno preuzeo ovlašćenja i nepostojećeg vrhovnog suda (odlučujući o valjanosti presuda redovnih sudova), kao i ulogu i ustavotvorca i zakonodavca, izlazeći (bez posljedica) izvan vlastitih ovlašćenja koja definišu da je taj sud samo tumač Ustava i njegove usklađenosti sa zakonima i podzakonskim propisima.
Ponesen dugogodišnjom praksom Ustavni sud BiH je posljednjom presudom osporio volju naroda Republike Srpske, jer je Zakon o praznicima RS izglasalo najviše zakonodavno tijelo, Narodna skupština RS u kojoj sjede narodni predstavnici izabrani na demokratskim izborima.
I ne samo to. Usvajajući zahtjev Bakira Izetbegovića Ustavni sud je saopštio da član 3.b) Zakona o praznicima RS nije u skladu sa članom I/2. Ustava BiH. Dakle, član 3 Zakona o praznicima RS nije u skladu sa članom u kom piše ovo: “BiH je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora”?! U drugom članu na koji se pozivaju II/4 navodi se da je svima u BiH osigurano da žive bez diskriminacije.
I pravom laiku jasno je da “niđe veze” je pozivati se na određenje BiH kao demokratske države u osporavanju člana nekog Zakona i da je obrazloženje u najmanju ruku nategnuto.
A ako je nečim povrijeđena demokratija, onda je povrijedio upravo Ustavni sud preglasavanjem sudija iz dva naroda i jednog entiteta. Upravo to je i diskriminacija i povreda konstitutivnosti i to u najvišem pravnom tijelu koje treba da štiti Ustav.
Nepotrebno je i pominjati da je ovim proizvedena velika politička kriza, koja umanjuje izglede za saradnju, ravnopravnost, opstanak i napredak. Džaba bile sve reformske agende.
Obrazloženje: Iako je jasno da se odluke suda ne tumače nego sprovode, to pravilo ipak važi za zrele demokratije, gdje ovako nešto ne može da se dogodi, ni u snu.
