Kako nekome sa strane na najjednostavniji način objasniti ograničenu suverenost BiH? Tako što ćemo u istu rečenicu staviti Ustav BiH (najviši akt, naddokument, knjigu nad knjigama jedne zemlje) i stranca koji se odaziva na sintagmu “visoki predstavnik” (najviši tumač, natčovjek, vladar nad vladarima). Dakle, u zemlji koja se navodno svim silama upire da postane članica Evropske unije postoji strani tutor kao vrhovni autoritet i glavni tumač ustava, koji fijukom biča, poznatog kao bonsko ovlašćenje, ima nadmoć da smjenjuje, nameće i ukida.
Trebalo bi malo relaksirati situaciju od referenduma do referenduma, od preglasavanja do preglasavanja, pa iskreno posložiti nekoliko stvari.
Prvo, BiH može da nastavi svoj put kao polumirna poludiktatura u kojoj se paradno biraju Dodici, Izetbegovići, Čovići i Čavići, a suštinski kontrolu nad zemljom drži spoljni posrednik, odnosno nedomicijelni upravnik. On se po potrebi transformiše u bilo koji stub ustavne vlasti – zakonodavnu, sudsku ili izvršnu, a u stanju je i da istovremeno obavlja sve tri. Takav međunarodni protektorat, valjda bi svima trebalo da bude jasno, ne može da se deklariše kao demokratski sistem niti da trubi o evroatlantskom putu i samostalnoj politici.
Drugo, oksimoron je da bilo ko nameće bilo koja rješenja i poziva se na demokratiju. Zemlja koja pretenduje da postane članica EU morala bi da uspostavi praksu da konsenzusom, ili nekom drugom demokratskom metodom, samostalno donosi rješenja. Promjene koje dolaze iznutra jedina su garancija da rješenja neće biti kratkoročna.
Treće, urnisanje stranog intervencionizma s jedne strane, te klimoglavo i poltronsko prihvatanje s druge, postalo je dosadno. Ne postoji više nijedna dramaturška epizoda kojoj nismo svjedočili, od istorijske 1997. godine u Bonu, pa naovamo. Više nije u modi ni strani naglasak u lošem BHS jeziku, ni čitanje kako su zavoljeli ćevape, prirodne ljepote i kulturne različitosti u BiH, a ni slušati kako nerijetko upravljaju i donose odluke o našoj sudbini s nekih ofšor-destinacija. Jer, stranci u BiH su postali neka vrsta holograma, mitološka bića, monstrumi, kao Levijatan – velika i svemoćna neman, pa se više i ne trude da svojim postupcima daju nekakav legitimitet i bar kakvu-takvu upitnost političkim i moralnim potezima.
