Bivši borac prve kategorije vojske Republike Srpske Pero Santrač, iz Poljavnica, pored Novog Grada, nema mnogo novogodišnjih želja. Zapravo, ima samo dvije – da ne stanuje u raspadnutom kućerku nasred livade i da ima šta da jede.

Odmahuje glavom na pitanje kako preživljava i nevoljko priznaje da dobija 150 maraka boračkog dodatka. I to na godišnjem nivou. Dakle, Perina jedina primanja su, kad se izračuna, 12 i po maraka mjesečno. To je ono što ga posebno boli, jer je na ratištima proveo 55 mjeseci.

“Kamo sreće da sam ranjen, onda bih nešto imamo, ovako nemam ništa, vidite gdje budem i gdje živim, borim se za život, da imam kruha”, prića Pero Santrač.

Valjao bi i krov koji ne prokišnjava i manje rupa ispod raspadnute stolarije kako bi se bolje zagrijao omaleni sobičak. I tako godinama. Nema struje, ni vode. Kaže da mu je bijeg od samoće pas koga je pronašao ispred kuće i tranzistor koji je prikopčao na akumulator. Srećom, komšije pomažu. Često ga nahrane, a sad bi pokušali i da riješe problem Perinog smještaja.

“Da nađemo načina da se solidarišemo i kupimo neki kontejner za stanovanje.Ne znam šta se krije u glavi Pere, dobar je i pošten komšija, ali Bože dragi sudbina dijeli od dobrog i zla u ovom trenutku, baš je čovjek koji nema ni minimum uslova”, kaže komšija Ćiro Lazić.

“Ovo je vrlo teško da jedan borac prve kategorije tako živi danas, 20 godina nakon rata”, kaže Dragan Kovačević, RVI.

Zato i žele da mu pomognu. Što prije. Jer i snijeg je već poklopio trošni kućerak.

ATV