Prijedorčanin Emil Bakaj, koji će krajem ovog mjeseca krenuti na daleki put u Rusiju, specijalno za Press i sve očajne neženje u Srpskoj otkriva kako je uspio da smuva lijepu Larisu Dimitrijevnu (42) iz Voronježa i na kraju stupi u bračne vode s njom!
– Još prije dvije godine javila mi se želja da usavršim znanje ruskog jezika. Larisu sam pronašao na internetu, odnosno na Fejsbuku. Nakon jednogodišnje prepiske, gdje se ponašala kao više nego strpljiva učiteljica, počeli smo da se bolje upoznajemo, razumijemo, razmjenjujemo fotografije i razgovaramo preko Skajpa o nekim drugim temama. Ubrzo se rodila ljubav, pa sam je u jednom trenutku upitao da li bi se udala za mene – prisjeća se Bakaj.
Čim je dobio potvrdan odgovor, ovaj četrdesettrogodišnjak iz potkozarskog sela Božići spremio se na put od nevjerovatnih 3.300 kilometara do ruskog grada Voronježa.
– Spakovao sam se i u januaru 2015. krenuo u ovu avanturu, kako su je mnogi nazvali. Pošto ne volim avione, išao sam autobusom i vozom. Putovao sam šest dana. U Rusiju sam ušao preko Bjelorusije, cijelo vrijeme razmišljajući šta će se dogoditi kada se vidimo. Naime, javljao se u meni taj crv sumnje, ali sve se završilo kao u snovima. Sreli smo se na stanici, jedno vrijeme ćutali, a onda je sve krenulo kako treba. Mislim da sam je osvojio svojom iskrenošću, jer nikada nisam glumio ono što nisam. S druge strane, mene je privukla Larisina strpljivost, razumijevanje i prihvatanje – priča naš sagovornik.
Problemi s vizom
Emil otkriva i da je, zbog ograničenog trajanja boravišne vize, njegov brak s ovom sekretaricom u jednoj voronješkoj osnovnoj školi došao u pitanje.
– Ma, muke žive! U kancelariji matičara rekli su da možemo da se vjenčamo tek za 15 dana, a meni je viza isticala ranije. Šta ću, gdje ću, odem kod matičara i bukvalno izmolim da ubrzaju postupak. To su i učinili kada su čuli koliki put sam prešao. Napokon, Lara i ja smo se uzeli dva dana prije isteka vize, a vjenčanje je bilo skromno, građansko, u prisustvu kumova i dijela njene rodbine. I njoj i meni ovo je drugi brak – kaže Bakaj.
Kada se Emil vratio u Prijedor, jedni su bili oduševljeni njegovim hrabrim postupkom, dok su drugi govorili da je lud.
– Kako god, u Božićima sam do proljeća čekao da mi supruga pošalje garantno pismo. Kada je stiglo, otišao sam opet, ali na tri mjeseca privremenog boravka. Sve do povratka u avgustu, išao sam u obaveznu školu i tamo usavršavao ruski jezik, istoriju i zakonodavstvo. U međuvremenu, dobro sam upoznao ruski mentalitet, probao mnoga njihova nacionalna jela i obišao Moskvu, koja je 540 kilometara udaljena od mjesta gdje smo boravili – ističe Emil.
Kulturni šok
Pošto su se već dogovorili da zajednički život organizuju i nastave u Voronježu, Bakaj tvrdi da mu neće biti teško da se navikne na to da funkcioniše u Rusiji.
– Sigurno je da ću tamo doživjeti neku vrstu kulturnog šoka, ali prolazio sam daleko teže stvari i dešavanja. Život ide dalje. A i mogu reći da se tamo bolje živi nego kod nas, te da je, barem u Voronježu, lakše pronaći posao, jer je to grad od više od milion stanovnika. Naravno, planiram da dovedem Larisu i pokažem joj Prijedor i Božiće. To bi moglo biti već tokom ljeta ove godine – najavljuje ovaj Prijedorčanin.
On svim neženjama u RS, pa i onima iz sela Božići, gdje ih ima oko 30, poručuje da se zbog Ruskinja naoružaju poznavanjem interneta i društvenih mreža.
– Mnogi su me pitali za savjet. Dakle, pored stvari koje sam nabrojao, a nisu božje slovo, ljudima će biti potrebna želja da uče ruski jezik i budu beskrajno strpljivi, jer Ruskinje, kao i sve druge žene na svijetu, nisu roba u prodavnici pa da uzme ko šta hoće i dođe na gotovo. U suprotnom, ostaće i dalje neženje – savjetuje Bakaj, koga je želja da potpuno nauči ruski jezik odvela na sasvim neočekivan put do Rusije, odnosno do nove ljubavi i braka.
Čeka kao zapeta puška!
Emil kaže da se s Larisom Dimitrijevnom Seredin Bakaj čuje svakodnevno preko društvenih mreža, Skajpa i Vajbera.
– Čekam kao zapeta puška da odem u Voronjež. Takođe, Rusi su se pokazali kao gostoprimljiv i topao narod. S njima se uvijek može sjesti i popričati. Inače, mnogo znaju o nama, a na pomen Republike Srpske samo se osmjehuju – prenosi naš sagovornik.
