‘Sjedinjene Države Velike Austrije’ je bio naziv predložene, reformisane Habzburške monarhije koji je imao za cilj da pomiri nacionalizme unutar imperije. Srbi, koji su tada bili većina u BiH i polovina stanovištva Kraljevine Hrvatske-Slavonije, dobili bi samo djelić današnje Vojvodine. Bošnjaci bi bili utopljeni u Hrvatsku

U pitanju je bio projekat koji je negirao demografske činjenice balkanskih dijelova Austro-Ugarske monarhije i samim tim suštinski bio nepravedan.

Ali, šta da jeste? Kako bi izgledala karta Srednje i Jugoistočne Evrope da je sa papira prešla u slovo ustava i zakona? Kakav bi dramatično drugačiji tok istorija imala?

Sve je počelo 1906. godine kada je grupa pravnika i političara okupljena oko nadvojvode Franza Ferdinanda – nasljednika prijestola habzburške imperije nakon samoubistva carevića Rudolfa i smrti oca samog Franca, Karla Ludviga – na čelu sa rumunskim advokatom Aurelom Popovićijem smislila genijalno rješenje koje je trebalo da sačuva carstvo u životu.

Već je tada mnogo problema bilo u Dunavskoj monarhiji, i čak i da nije izbio Prvi svjetski rat (tačnije, da nisu napali Kraljevinu Srbiju i time pokrenuli lančanu reakciju koja svijet bacila u tamu narednih 30 godina, ako računamo i Drugi svjetski rat koji je prirodni nastavak prethodnog) ta država bi se vjerovatno raspala.

I to vjerovatno u građanskom ratu, zato što loza Habzburga ni u ludilu ne bi sjedila u Šenbrunu i nijemo gledala kako im se parča ono što su hiljadu godina stvarali, i ono za šta su hiljadu godina vojevali.

Ta zemlja – koja se uzgred budi rečeno uopšte nije zvala Austrougarska već “Kraljevstva i Zemlje predstavljene u Carskom savjetu i Zemlje svete ugarske krune Svetog Stefana” – bila je podijeljena na njemački i mađarski entitet, i samo su ta dva naroda imali nekakvu političku moć, iako su zajedno činili samo 44 odsto od ukupnog broja stanovnika.
Svi ostali – Italijani, Rumuni, Česi, Srbi, Hrvati, Rusini, Slovaci, Slovenci, Ukrajinci, Poljaci, Bošnjaci – nisu imali nikakvu moć. Hrvati jesu imali ograničenu autonomiju u Kraljevini Hrvatskoj-Slavoniji, na bazi nagodbe sa Mađarima, ali je to bilo više nego skromno, kao i za prethodnih hiljadu godina. Zbog toga su neprivilegovane nacije ovu zemlju zvale i “tamnicom naroda”.

Poslije čitavog niza protesta, demonstracija, nemira, uličnih sukoba, pobuna, terorističkih napada, pa čak i atentata – praktično je kod nas nepoznata činjenica da je carica Elizabeta, supruga cara Franca Jozefa, vladara Austrougarske, ubijena od strane italijanskog anarhiste u Ženevi 10. septembra 1898. godine – postalo je jasno da ovakvo stanje stvari u kojem dva naroda gospodare i naređuju dok ostalih deset nema nikakvog dijela u odlučivanju, neće moći dovijeka da traje.

Zbog svega je toga Popovići došao do plana za federalizaciju koja je trebalo da umiri nemirne duhove porobljenih naroda. Podršku je našao u Franzu Ferdinandu koji je i sam razumijevao dobro da svom sinu neće imati šta da ostavi u amanet ako se zemlja ne reformiše.

Međutim, nadvojvoda nije želio da se stvari previše reformišu, već onoliko koliko mora. U nekim je stvarima imao liberalne poglede dok je u drugim vjerovao tvrdo u dinastički centralizam i katolički konzervatizam; vjerovao je da Česima i Hrvatima treba dati autonomiju, ali nije volio Mađare, a njihov nacionalizam je vidio kao najveću revolucionarnu snagu i opasnost za carevinu.

Suprotno našim predrasudama o njemu, zastupao je obazrivost u odnosima prema Srbiji i oko toga se navodno neprestano sukobljavao sa načelnikom generalštaba Francom Konradom fon Hecendorfom, upozoravajući da će grubo ophođenje prema Beogradu Austrougarsku dovesti u direktan sukob sa Rusijom, što će se na koncu završiti uništenjem obije imperije (upravo to se i desilo).

Detalji plana su bili jako interesantni iz današnje perspektive, a vjerovatno su podjednako bili zanimljivi i ondašnjim stanovnicima Dvojne monarhije. Svi narodi imaju tendenciju da traže sopstvenu državu, i svi istovremeno imaju i želju da se udružuju sa drugim narodima. Ovo je negdje pokrivalo obije stvari, kao danas Evropska unija.

Ferdinandova ideja je bila da u potpunosti promijeni unutrašnju organizaciju zemlje i da stvori veći broj etničkih i lingvističkih poluautonomnih državica (u daljem tekstu ćemo ih zvati pokrajinama, da ne bi bilo zabune) koje bi bile u federalnom savezu pod nazivom Sjedinjene Države Velike Austrije. Time bi se, nadao se, napravio balans.

Centralna pokrajina bi svakako bila Njemačka-Austrija, koja bi zauzimala teritoriju današnje Austrije, Južnog Tirola, Čeških šuma i Južne Moravske, kao i južnih dijelova Sudeta i Burgenlanda, oblasti u kojima su Nijemci većina. Pokrajina Njemačka-Bohemija bi bila oblast sjevernih Sudeta, u kojoj su takođe većina Nijemci, kao i pokrajina Njemačka-Moravska, sjeverni dio istorijske Moravske.

Pokrajine Češka i Slovačka bi okupljale ta dva naroda, dok bi pokrajina Zapadna Galicija okupila Poljake iz Monarhije. Istočna Galicija bi, pak, okupila Ukrajince.

Zemlja Sekelja bi okupila Sekelje koji žive u srcu današnje Rumunije a tada su živjeli na istoku Transilvanije. Pokrajina Transilvanija (bez Zemlje Sekelja) zajedno sa Banatom i Bukovinom bi okupila Rumune, a Trento etničke Italijane. Pokrajina Trst – kojoj bi bile priključene i Gorica i zapadna Istra – okupila bi tamošnje Slovence i Italijane.

Kranjska bi skupila samo Slovence, Hrvatska bi zauzimala ne samo teritoriju današnje Hrvatske već i Srem, i Boku Kotorsku (sa kojom nikada veze nije imala), a možda čak i Bosnu-Hercegovinu (prvobitna Popovićijeva karta iz 1906. godine je nastala prije aneksije BiH). U svakom slučaju, barem polovina stanovništa te pokrajine bi bili Srbi, koji bi dobili samo pokrajinu Vojvodinu (djelić ovoga što je Vojvodina danas).

Skulptura koja simbolizuje Kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju, integralni dio Zemalja krune Svetog Stefana, odnosno Ugarske, koja je bila dio Austrougarske.

Zanimljivo je to što su na svim demografskim kartama Austrougarske Srbi i Hrvati uvijek računati zajedno, čime se (svjesno ili nesvjesno) prikrivao stvarni broj i teritorijalni opseg Srba na području same Kraljevine Hrvatske (koji je možda u oba slučaja išao i do 50 odsto), kao i na području Bosne-Hercegovine na kojoj se pouzdano zna da su Srbi tada bili većina (a bili su čak i nakon Drugog svjetskog rata, uprkos genocidu).

Konačno, etnički Mađari bi, što se kaže, “izvisili”, jer bi od polovine Monarhije, ogromne teritorije koju su držali, ostali na onome što imaju i danas, što su po svaku cijenu htjeli da izbjegnu.

Upravo je zbog njih stvar i propala (ili, bolje rečeno, nije bila još uvijek realizovana) prije Sarajevskog atentata.

Beč je jednostavno naišao na previše snažan otpor Budimpešte, što je bilo i očekivano budući da bi to značilo da će Ugarska izgubiti povlašćeni, ekonomski položaj.

Tokom Prvog svjetskog rata ponovo je zaživio i stari plan koji je trebalo da stvori treći, hrvatski entitet u Dunavskoj monarhiji, i da Hrvatsku-Slavoniju po prvi put poslije hiljadu godina izdvoji iz Ugarske.

Novi imperator Karlo I je pružao podršku Hrvatima, ali su Mađari sve vrijeme udarali veto. Kada je dogovor konačno pao oktobra 1918. godine, zbog kolapsa Habzburške monarhije koji se u tom trenutku odigravao na njenim južnim granicama nakon proboja Solunskog fronta, nikada nije zaživio.

(N.N./telegraf.rs)