Feniks je u pravom smislu riječi jedna sasvim neobična ptica. Iako je jastreb, oštrog vida, pandži i kljuna, Feniks se često vozi u tramvaju ili mirno sjedi u kafiću sa Josipom dok pije kavu. Ipak, Feniks najviše voli šumu, ali ne i vrane koje se stalno nadvikuju kada im u društvo doleti ova ptica grabljivica, američki Harrisov jastreb, šuškajući praporcima na nogama. ( Stipe Mayic - Anadolu Ajansı )
Feniks je u pravom smislu riječi jedna sasvim neobična ptica. Iako je jastreb, oštrog vida, kandži i kljuna, Feniks se često vozi u zagrebačkom tramvaju ili mirno sjedi u kafiću sa Josipom dok pije kafu.
Ipak, Feniks najviše voli šumu, ali ne i vrane koje se stalno nadvikuju kada im u društvo doleti ova ptica grabljivica, američki Harisov jastreb, šuškajući praporcima na nogama…
Zagrepčanin Josip Bezić (28) je konobar, voli svoj posao, a istovremeno je i sokolar, odnosno već četiri mjeseca ponosni vlasnik i prijatelj jastreba Feniksa. Kupio ga je kod uzgajivača Harisovog jastreba (Parabuteo unicinctus) u Sloveniji za 400-tinjak eura.
Feniks je ptica grabljivica, a ne kućni ljubimac
U šetnji gradom, u kafiću ili tramvaju, Josip i Feniks izazivaju osmijehe i čuđenje prolaznika, ljudi ih žele fotografisati ili su prepuni pitanja.
Feniks je odan Josipu, sa svakog slobodnog leta vrati se na njegovu rukavicu, kao da mu je baš tu mjesto.
Josip je položio sokolarski ispit, a sokolarstvo je, kaže, umjetnost lova sa pticama grabljivicama, drevna vještina kojom se ljudi bave više od pet hiljada godina.
“Feniks nije kućni ljubimac, on je ptica grabljivica”, naglašava Josip te upozorava kako Feniksa nije pametno uznemiravati kada odmara ili ga zadirkivati jer ima oštre kandže i kljun, jak bezuslovni instinkt i brz refleks.
Feniks je star svega osam mjeseci, težak je oko 620 grama i dugačak 53 centimetra, od vrha kljuna do najdužeg pera na repu. Voli letjeti i Josip ga svaki dan nastoji odvesti na slobodan let, kada ga i hrani, i to komadićima malih pilića, jer Feniks je mesojed. Voli sve vrste mesa, ali ne smije ga hraniti svinjetinom, jer je premasna. Hranjenje je prava nauka, isprva gledano, a postoje tri stepena uhranjenosti ptice: niska, srednja ili lovačka i visoka.
“Ptica grabljivica u niskoj kondiciji nije povoljna za sokolarenje, to nije niti etično. Kada je u srednjoj, lovačkoj kondiciji, ptica je spremna na svaki poziv doći na rukavicu, voli odlaziti u prirodu i družiti se. Ako je u visokoj kondiciji, onda je sita i nema potrebu dolaziti sokolaru”, pojašnjava Josip.
Josip na ruci ima dvoslojnu kožnu rukavicu na koju se Feniks može uhvatiti kandžama. Oko nogu su mu praporci kako bi ga se moglo locirati kada odleti dalje u šumu, a pomoću laganih oputa ga se drži da ne odleti sa rukavice.
Sokolarstvo treba ljubav prema ptici
Sokolarstvom bi se mogao baviti svako, kaže Josip, ali samo pod uslovom da zaista voli ptice grabljivice. Cilj mu je promovisati zaštitu ptica grabljivica i njihovog prirodnog okruženja, a ljude motivisati da se vrate prirodi.
“Feniks u meni vidi izvor hrane i sigurnosti, čak i lovačkog partnera jer on zna da ću ga dovesti na mjesta gdje može loviti svoj prirodni plijen. Cilj je svakoga sokolara razviti u ptici uslovne reflekse, priviknuti je na svakodnevne ljudske aktivnosti. On je naviknut da kući slušam muziku, miran je i spokojan“, priča Josip.
Feniks živi sa Josipom u stanu, na zatvorenom balkonu, a društvo im čine dvije mačke i pas.
“Boji se pomalo pasa, osim cimerke Megi, na njih krešti i širi krila kad se približe, ali se sa ljudima odlično slaže”, poručuje Josip.
Sokolarstvo je u regiji malo razvijeno, jer ljudi ne znaju da sa 18 godina mogu položiti sokolarski ispit i imati svoju pticu.
“Divljoj zvijeri je svakako mjesto u prirodi, ali joj je mjesto i uz čovjeka”, poručuje Josip i podsjeća kako je ljudima važno ostati uz prirodu kako bi se vratili sami sebi.
