Iz dana u dan, već pet godina, vesti iz svijeta pune su izvještaja iz Sirije, a ti izveštaji gotovo su uvijek krajnje tragični.
Ovih dana često se pojavljuju reportaže snimljene malim novinarskim bespilotnim letjelicama iznad sirijskih gradova. Scene nam otkrivaju uistinu krajnje apokaliptične scene uništenja.
Prema pojedinim izveštajima, u sirijskom ratu je poginulo skoro 300.000 ljudi. Povrh toga, ono što sirijski rat čini izuzetno brutalnim je i činjenica da su upleteni skoro svih domaći, regionalni i međunarodni akteri.
No, uz sav taj haos koji je zahvatio cijelu Siriju – od centralnih velikih gradova do južnih delova na granici s Jordanom, preko pustinja na istoku, kurdskog sjevera i planina na zapadu – ostala je jedna jedina velika oaza mira – ta oaza mira je zapadni obalni grad Latakija. Iz ovog grada sada polijeću ruski avioni koji bombarduju položaje Islamske države.
Kako je rat mimoišao Latakiju?
Svakako, niz srećnih okolnosti, ali glavne razlozi su njen geografski položaj i činjenica da je vojska uspjela da zaustaviti teroriste i militante prije nego su se isti probili do grada. Naravno, činjenica da u gradu nikada nije ni postojala adekvatna peta kolona svakako je doprinijelo tome da se u Latakiji danas život odvija u jednom gotovo paralelnom svijetu.
Nadajmo se da se Islamska država i drugi teroristi nikada neće dokopati Latakije, jer to ne samo da bi bila tragedija za narod koji tamo živi već i za istoriju koja je u ovom gradu takođe živa. Naime, rimski spomenici kao što je “slavoluk pobjede” i brojni drugi, još uvijek stoje, tek manji broj ih je tokom vjekova uništen, većinom potresima.
Na prostoru grada nalaze se fabrike, fudbalski stadioni, fakulteti i muzeji… Što se transporta tiče, tu je željeznički i autobuski saobraćaj; aerodrom Basel al-Asad nalazi se na oko 20-ak kilometara južno od grada. No, nas ipak ponajviše zanima gradska luka, jer su je 50-ih godina izgradili jugoslovenski radnici.
Jugoslavenski radnici grade luku Latakija
Građevinsko poduzeće “Pomgrad” iz Splita je poslije Drugog svijetskog rata na međunarodnom konkursu dobilo izgradnju luke u Latakiji. To je bio prvi izlazak domaćih građevinara na inostrana gradilišta nakon Drugoga svjetskog rata, i prvo gradilište jednog poduzeća iz ondašnje Jugoslavije. Valja spomenuti i to da je Latakija u to vrijeme bila jedna od većih sredozemnih luka.
Kako se u svom tekstu za list “Građevinar” prisjeća inženjer Ivan Celmić, odmah nakon potpisivanja ugovora počelo je formiranje gradilišta i angažovanje odgovarajućih stručnjaka za taj posao.
Projektom je predviđeno da u luci istovremeno uz obalu može biti 4 do 6 brodova i još 5 na sidrištu. Predviđena dubina mora uz obalu bila je 9 m. U ugovoru se “Pomgrad” obvezao do kraja 1956. dovršiti luku.
U početku je rad bio težak u svakom pogledu. Sporazumijevanje je bilo otežano jer arapski nije znao niko, a službeno se komuniciralo na francuskom jeziku, kojeg su znala tek nekolicina radnika.
Iskustva s inostranih gradilišta nije tada još nitko imao (posao je domaća firma dobila zahvaljujući dobro obavljenom poslu na obnovi razrušene jugoslovenske infrastrukture nakon rata), a nisu bili poznati ni postupci i običaji službenih sirijskih organa.
Problemi su se gomilali. Montažne kućice za radnike – naručene iz Jugoslavije – čekale su danima na carini jer su očito sirijski službenici očekivali da će dobiti mito.
Tek kada su shvatili da od toga neće biti ništa pustili su da isporuka prođe, a jugoslovenski radnici su do onda spavali na otvorenom, na kiši i nevremenu.
Tokom 1953. dovršen je veći deo pripremnih radova i uspostavljena je stabilna organizacija rada na dva glavna gradilišta – luci i kamenolomu.
Uz manje i veće poteškoće svi radovi su ipak dovršeni u roku, do 1957. godine. Posao je izveden kvalitetno, a doneo je i veliku ekonomsku dobit splitskoj kompaniji.
Solidno izvedeni radovi bili su potvrđeni činjenicom da je sirijska vlada bez konkursa povjerila “Pomgradu” gradnju obližnje ratne luke u Minet el Beidi.
Potom je 1958. “Pomgrad” gradio luku Asab u Etiopiji, po veličini sličnoj onoj u Latakiji.
Sirijska je vlada 1959. istom izvođaču povjerila i gradnju luke Ţarţus, koju danas koriste Rusi (rok dovršetka 1964.), a potom je “Pomgrad” gradio luku Takoradi u Gani.
