Sasvim nesvjesno posežem za ovim naslovom. U stvari, potkradam svog pokojnog prijatelja, pisca Đuru Damjanovića, koji je, podsmijevajući se, iz svoje vizure nekakvim sličnim političkim prevarama upravo ovako naslovio svoju zbirku priča.

Dakle, politički spin majstori, kako u Beogradu, tako i u Banjaluci, da bi prikrili svoje ozbiljne brljotine, puste u javnost dvije, kao, svjetski važne žvake – prva je smrt EU, a druga je “tabloidizacija naše sveopšte stvarnosti, za šta su krivi baš tabloidni mediji.” Obje su baš “Magla u rukama.” Evo zašto: EU ciklično “ubijaju” razni jebivjetri, a posljednja predstava odigrana je krajem januara u Milanu, gdje su lideri nekoliko desničarskih evropskih pokreta zaključili: “EU je u komi” i “Šengen je mrtav”. Neki evropski mediji pomenuti račun bez krčmara upakovaše kao gotovu stvar, ne pitajući gazdaricu Angelu Merkel.

U ovoj konstrukciji navodne civilizacijske zablude njeni autori morali bi da znaju da je u projekat EU uloženo baš mnogo da bi ga sjebala neformalna grupacija političkih avanturista. Zaboravljaju da je Njemačka vodila dva svjetska rata sa ciljem da zagospodari Evropom – i pukla. Sada je to uspjela bez ispaljenog metka, koristeći mozak. Napravila je neviđeni ekonomski bum, pa da ga sada tek tako ispusti?! Makar to počivalo na logici Šervudske šume, kako tvrdi Janis Varufakis, biši grčki ministar finansija, EU je najveća politička pobjeda 20. vijeka.

Druga “žvaka” je zabran za izvjesne šupljoglave savjetnike, koji bi da u slobodnom vremenu prikolju nekog glavnog urednika ili vlasnika tabloida. A oni koji se zgražavaju nad prostaštvom tabloida i žute štampe zanemaruju istorijske uslovljenosti pojave takvih skandal medija. Tabloidi su prateća pojava svih tranzicionih procesa. Prve takve novine pojavile su se u Engleskoj, gdje su imale sasvim rječit naziv: “Đubre za pare”. Drugim riječima, prije nekoliko vijekova tabloid je stekao pravo građanstva i status avangarde, najavljujući početak nastajanja kapitalizma i njemu svojstvenih pratećih revolucija.

Nekoliko vijekova nije izmijenilo tu žurnalističku koncepciju, što dokazuje da su tabloidi vodeći mediji i u savremenim građanskim društvima. “Pronalazak mašine za pranje nije smanjio proizvodnju prljavog veša”, pisao je sličnim povodom Bogdan Tirnanić. A vajni čistunci bi da zakonom zabrane tabloide, poturajući tezu da bi srpsko društvo bez tabloida pucalo od zdravlja. Mene brine nešto drugo – kako to da nijedan medij u Srbiji nije reagovao na tvrdnju britanskog novinara Džulijana Bordžera u knjizi “Kasapinov trag”, koji otkriva da je MI6 imao agenta u Đinđićevoj vladi te da su Britanci zapravo rukovodili tom vladom. Ko je taj čovjek? Slutim da i danas stoluje u Nemanjinoj 11.

Press