Siromašni supružnici Dejan (22) i Arijana (20) Rivić iz Stare Rijeke kod Oštre Luke primorani su da svoju jedanaestomjesečnu kćerkicu odgajaju u kućerku udaljenom samo desetak metara od minskog polja zaostalog iz posljednjeg rata.
– Prije dvije godine smo se uzeli. Nećkao sam se, ali zaista nismo imali gdje nego da prošlog ljeta dođemo u ovu rođakovu kuću. Inače, Stara Rijeka je na samoj liniji razgraničenja Republike Srpske i Federacije BiH, a mine su svuda po okolnim šumama. Iako više nema traka koje su pokazivale gdje se nalaze, moram povremeno da rizikujem jer nemamo novca za osnovne potrebe, a kamoli da kupujemo ogrev. Nije me strah. Jednostavno se mora. Ne možemo se smrznuti – kaže Dejan Rivić.
Pomaže im poštar
On ističe da nema nikakvih naznaka da će opasne mine u dogledno vrijeme biti deaktivirane i sklonjene.
– Dijete nam je još malo i pod stalnim nadzorom pa nismo toliko uplašeni, ali šta će biti kad poraste? Gdje će da se igra jer je ovdje od mina potpuno siguran samo put koji vodi do kuće. Ne znam šta da vam kažem – ističe zabrinuti otac.
Za to vrijeme, poštar Rade Topolić, koji Rivićima često pomaže prilikom popravke kuće, nabavljanja lijekova i hrane i koji je postao jedina njihova veza sa “civilizacijom”, naglašava da ova porodica trenutno ima važnijih problema i od sveprijetećih mina.
– Žive u velikom siromaštvu. Ja sam te katastrofalne uslove vidio još prvi put kada sam ih posjetio i kada nisu na kući imali ni vrata, ni prozora, ni tepiha. Samo jednu sećiju. Ni stoka nije tako živjela. A za ovu Novu godinu nisu imali litar mlijeka ni hranu za bebu. Nešto su popravili dok je Dejan ljetos nadničario, ali dovoljno je da vidite ova vrata koja su kratka pa tu i dalje trpaju jastuke da ne duva. Na kući i dalje treba sve raditi. Oni ni kvaku ni bravu na vratima nemaju – nabraja Topolić.
Zbog toga, kako saznajemo, Rivići jedva uspijevaju da zagriju jedinu prostoriju u kući koja je koliko-toliko uslovna za život.
– Joj, kad se sjetim kako su ložili sirova drva koja ništa ne mogu da zagriju… Pa ni sada nemaju opremljeno kupatilo, a vodu donose sa stotinak metara udaljenog izvora. I još su na osami. Najbliži komšija im je udaljen više od 500 metara, a kada padne veliki snijeg ne može im se prići. Šta bi se desilo, recimo, da beba mora hitno ljekaru – pita se ovaj poštar.
Radi za nadnicu
Dejan Rivić, koji ima završenu osnovnu školu, priznaje da ni supruga ni on nemaju nikakva primanja.
– Najteže je zimi kada je mrtva sezona i nema posla za nadnicu kao ljeti, kada sam radio u šumi i što god je trebalo. Ipak, normalno je da bih volio da imam neki sigurniji posao. Stalno razmišljam o tome da zametnem bar neko stado ovaca, da se malo bavim stočarstvom i uzgojem voća i povrća jer imam podosta zemlje. Ali, šta vrijedi kada nemam novca da uložim – kaže ovaj mladić.
Dobili novi šporet!
Dobri ljudi i donatori iz Ljubije, Prijedora i Međunarodne organizacije za ljudska prava iz Njemačke (IGFM), koji su nedavno Rivićima donijeli pomoć u hrani, garderobi i novcu, kažu za Press da je sramota da 20 godina poslije rata neki ljudi žive okruženi minama i idu preko pomenutih bombi do drva.
– Daj bože da im se ne desi ništa loše… Evo, mi smo Rivićima donijeli novi šporet i platili dio njihovog duga za struju. Nadamo se da će i drugi pratiti naš primjer jer oni nemaju ni za pelene za bebu. Neka pozovu Dejana na telefon 065/735-164 – kažu ovi humanitarci.
