Na spisku reakcija povodom presude Radovanu Karadžiću prvo mjesto po licemjerju zauzimaju međunarodni zvaničnici koji poručuju da je odluka sudskog vijeća osnova za nastavak procesa pomirenja u BiH. Neupućeni bi pomislili da su Johanes Han ili Karl Bilt neinformisani, ali fakt je da su oni, u stvari, bezobrazni, kao i mnogi njihovi prethodnici, strani krojači domaćih sudbina koji su, dok smo se mi ovdje međusobno ubijali, svima nama solili pamet i dijelili moralne lekcije, kao da oni nemaju ništa s tim.
Zna Han vrlo dobro, a Bilt naročito, da svaka haška presuda nije korak naprijed, već dvostruki korak unazad u procesu pomirenja. Pomirenje je, u stvari, samo obična floskula koja se danas mnogo lakše pobija nego prije deset ili dvadeset godina, kada nije bilo interneta i društvenih mreža. Pomirenje nije ubjeđivanje da smo, eto, svi bili u ratu, ali su samo Srbi imali oružje kojim su ubijali nedužne Bošnjake. Pomirenje nije priželjkivanje da se genocid desio na svakom kilometru kvadratnom ove zemlje. Nema pomirenja u ambijentu u kojem su Radovan Karadžić i Ratko Mladić krvoloci, a Naser Orić i Atif Dudaković vojni analitičari. Pomirenje nije zahtjev da se Republici Srpskoj otme ime niti budalaštine da “Karadžić jeste osuđen, ali da i dalje postoji njegovo djelo”. Nije pomirenje kada Bakir Izetbegović traži da se otkriju sve masovne grobnice Bošnjaka, dok istovremeno Amor Mašović, još jedan solilac pameti, 20 godina krije gdje su zakopani pobijeni Srbi. Pomirenje nije ni davanje imena studentskim domovima po Karadžiću, niti okretanje glave i negiranje realnosti u kojoj neki Srbi jesu napravili veliki belaj, a drugi ih u tome podržali. Pomirenju ne doprinosi ni omalovažavanje haških odluka, kakve god da su i kakav god je sud koji ih je donio, njihovo guranje pod tepih, i lupanje floskula za paljenje naroda.
Presuda Karadžiću nije stavila tačku na ono što se događalo u BiH, kako to misli Sonja Biserko, već je samo podebljala tri tačke na naše tri istine. One će ostati i kad presuda postane pravosnažna, i kad Hag osudi Mladića, a ostale su i kad je isti taj Hag oslobodio Gotovinu, Haradinaja i analitičara Nasera Orića… Jer, isuviše smo mi napaćeni, a zemlja prenatopljena mržnjom, da bi tek tako neke nakaradne sudske odluke mogle da nas izmire. I to je, takođe, vrlo dobro poznato Hanu i Biltu, samo to od njih nikada nećete čuti.
