Ni za vas 1.499.999 stanovnika Srpske, koji niste bili na 10. prvoaprilskoj “Smejadi” u Banjaluci, nije kasno da se nasmijete i bar na trenutak zamislite pred nekim od driblinga duha domaćih i inostranih satiričara i humorista.
Tako je Miladin Berić rekao da je djedu za 80. rođendan ispunio mladalačku želju: upisao ga je na privatni fakultet.
– Ušao sam u Fejsbuk grupu, kad ono gejsbuk grupa. Optuženi je za silovanje dobio sedam godina: dvije za silovanje, a pet za nedostatak ukusa. Najstariji zanat je najpošteniji zanat: kakva primanja, takvi i prihodi. Došlo je takvo vrijeme da nam je i potrošačka korpa dala korpu. Od svih partija najviše vjerujem trač partiji. Sudeći po našem iskustvu, tranzicija je prolazak iz vodovoda u kanalizaciju. Sada sam potpuno siguran da ću nešto unucima ostaviti u nasljeđe: kredit u švajcarcima – istakao je Berić.
A onda se Milan Kuridža zapitao: šta bi bio Tesla da je iz Like, umjesto u Ameriku, otišao u Srbiju? Bio bi izbjeglica, objasnio je on.
– U Srbiji Kara-đorđe, u Hrvatskoj Kara-marko, a kod nas ko stigne. U Hašanima je krenula obnova rodne kuće Branka Ćopića i izgradnja kompleksa “Bašta sljezove boje”, a za početak su obezbijeđene pare da se zasije bašta. Od države smo napravili džunglu, zato se u njoj majmuni najbolje snalaze. Politika ima bolje rezultate u psihijatriji – može da od idiota napravi poslanika – naveo je Kuridža.
Primijetio je i da je mjesečna plata ranije isplaćivana svakog prvog dana u mjesecu, a danas svakog trećeg mjeseca.
– Penzija je podmirivala sve potrebe od prvog do prvog, a sada se s penzijom može živjeti od prvog do trećeg u mjesecu. Pitanje penzije riješićemo tako što ćemo radni vijek izjednačiti sa životom. Na predizbornim skupovima služi se pivo: bilo bi i vina, ali u vinu ima istine – naglasio je Kuridža.
Pa je onda zagrebački Ivo Andrić, zvani Mijo, “prisnažio” da su se protiv jugoslovenske federacije borili s oružjem u rukama, a u EU ulaze goloruki, te da dobri političari imaju politiku u malom prstu, a loši u srednjem.
Napokon, ispričao bih vam i o “Snu jednog pileta” i “Komforu” bugarskih satiričara Mihaila Vešima i Rumena Belčeva, kao i o “Vladi kulture”, “Snijegu u Australiji” i “Benzinskoj crkvi” Gorana Kljajića. Međutim, za to u ovim i drugim novinama i na TV kanalima nema mjesta. Vele medijski “finansijaši” da se od rijalitija, starleta, gluposti i ostalog šljama živi. Moj komšo bi rekao da se (od)umire.
