Zoka, da li je moguće? Čuješ li nas rođeni? Ne, to nije istina… Ona jeste gorka i boli, ali… Nevjerica.
Nema dalje. Otkinut je dio svih nas. Bolno. Direktno iz grudi. Niko nas nije ni pitao da li bi htjeli da bude drugačije. Sudbina s kojom se bolno sudaramo kroz život. Dok ne postanemo njena žrtva. Onda to sudaranje sleduje naše najbliže i najmilije, one s kojima smo zajedno koračali.
U svoj ovoj priči na kugli zemaljskoj, gdje smo svi gosti, neko koju godinu više – neko manje bitiše, sve ide u isto ishodište. Sve ovo danas i sutra je juče. I tako u nedogled. Ostaju djela. Najbolniji su privremeni rastanci do novog susreta u tamo nekom boljem i ljepšem svijetu.
Nema dalje.
Nebo plače nad nama, a raduje se anđelima, zar ne Zorane Janjetoviću?
Tvoje srce, široko i prostrano, prihvatalo je sve, od nas grešnika u sebe i zagušilo se. Nije izdržalo. Onda su došli anđeli i poveli te sa sobom. Izgubili smo privilegiju da budemo sa svojim Zokom. Plačemo, ali smo svjesni da si otišao u bolji svijet, među bolje društvo, a nas ostavio same sa sobom da se sjećamo i čuvamo uspomenu. Ako smo uopšte dostojni te ugloge i zaduženja.
Tek kad nekoga izgubimo – nažalost zauvijek – postajemo svjesni. Zato nismo dostojni.
Čuli smo se pred utakmicu u Bijeljini, Radnik – Rudar Prijedor uz pomoć moderne tehnologije. Ispostavilo se, poslednji put. Ti u ravnoj Semberiji, ja u klancu Vrbasa gdje se signal gubi. Razumjeli smo se. I to dobro! Sudbina je tako htjela da me tužna vijest o tvom preranom odlasku zatiče baš na putu ka toj istoj, ravnoj, Semberiji.
Bio si i ostao uvijek onaj isti – naš Zoka. Bez obzira na sve životne zamke. Pitom, ali onaj koji hoće da kaže ono što smatra da nije u redu i ispravno. Prevelika ljubav za društvom umorila je tvoje srce. Kao i fudbal. Igrao si ga i volio. Mnogo. Sa strašću koja se graniči sa fanatizmom. Nisi mogao bez igre, bez svog Rudar Prijedora, a boljelo te rodno Sarajevo. To samo ti znaš kako i zbog koga. Neke tajne se odnesu sa sobom. Zauvijek.
Srećni smo što smo imali priliku da budemo s tobom savremenici, razgovaramo, razmjenjujemo mišljenja… Nekad se i razmimoilazimo u mišljenju, ali uvijek dođemo na isto. To je i drugarstvo i prijateljstvo.
Na žalost našu zaspao si zauvijek ovdje, probudio si se tamo gdje će te više voljeti, poštovati i njegovati. Tvoj san je ovdje premija, nama ostaje mora. Mi smo bili suviše kruti. Zato se tvoje srce i spotaklo na ovozemaljske barijere.
Nikada neću zaboraviti onu avgustovsku noć 2011. godine kada smo se vraćali iz Banjaluke obojica ranjeni, Borac nas je pobijedio 3:1. Prišao si i rekao: „znam, moraš da ćutiš, a krivo ti je!“.
Nisam morao ništa da ti objašnjavam.
-Zoka, sve razumiješ – rekao sam ti.
-Uvijek si navijao za Rudar Prijedor, tako je i sada. Ja to znam i vidim.
-Pusti to Zoka… sve je rečeno to veče.
Iskreno, ako hoćemo da priznamo, više si imao neiskrenosti oko sebe nego tople riječi. Nisi mogao, do kraja da izneseš taj teren. Kleknuo si u trenutku kada si mogao najviše da daš – fubdalu i Rudar Prijedoru. Neiskreno, smo ti pomogli u tome.
Zbogom naš dobri prijatelju… Neka te anđeli čuvaju.
Pamtićemo te po plemenitosti i dobroti. Tvoj Rudar će čuvati uspomenu na tebe. A na nama je teško breme da ne umreš i drugi put. Da te zaboravimo.
Nećeš ponovo umrijeti Zorane Janjetoviću! Zoka, naš. Nećeš!
Ustvari, nikada i nisi umro. Ti si u srcima našim, kako god to neko, tamo negdje komentarisao i tumačio.
Zaslužio si da budeš besmrtan. U tvom Rudaru i tvom Potkozarju.
Zbogom Zoka, i ne osvrći se na nas… Mi smo samo grešnici od kojih svako od nas čeka svoj red da izađe na put kojim si ti otišao tamo da te više vole nego što smo mi ovdje.
