Na nedavno održanoj protestnoj šetnji ulicama Prijedora, muslimani iz tog grada, “pojačani“ francuskom kalašturom Florens Artman i još nekoliko bjelosvjetskih protuva profesionalno angažovanih na poslovima ocrnjivanja srpskog naroda i ukidanja Republike Srpske, zatražili su da se kazne svi Srbi koji su u ratu od 1992. do 1995. ubili više od 100 muslimanske i hrvatske djece iz tog grada i njegove okoline i da se ubijenoj djeci podigne spomenik u Prijedoru.
Podržavam oba zahtjeva. Ko god je učestvovao u ubijanju muslimanske i hrvatske djece, ko god se junačio i “srbovao” nad nedužnim stvorenjima, na stub srama i robiju. Bez milosti.
Za to divljaštvo nema opravdanja. Ne može to da bude ni činjenica da su muslimani i Hrvati prije dvije i po decenije ubijanjem Srba započeli rat u BiH, ni činjenica da su muslimani i Hrvati iz Prijedora i tog dijela Bosanske krajine, često pradjedovi i djedovi djece ubijene 1992. godine, kao pripadnici ustaškog pokreta od 1941. do 1945. godine učestvovali u ubistvu nekoliko desetina hiljada srpske djece iz Prijedora i Potkozarja.
Da djecu iz drugih krajeva BiH, Hrvatske i Srbije, koja su završila pod nožem ustaša iz Prijedora, Kozarca, Ljubije, Novog Grada i okoline, ne računam.
Slažem se i da ubijena muslimanska i hrvatska djeca dobiju dostojan spomenik u Prijedoru. Na nekoj od najljepših lokacija u gradu. I da se isti ne podiže sredstvima porodica žrtava, već sredstvima iz budžeta grada Prijedora i Republike Srpske.
Podizanjem tog spomenika bila bi ispravljena jedna velika nepravda. Ali, ako se u Prijedoru podigne spomenik samo muslimanskoj i hrvatskoj djeci i to će da bude nepravda. Nepravda prema hiljadama srpskih mališana koje su muslimani i Hrvati iz Prijedora kao zečeve lovili i ubijali po zbjegovima na Kozari. I njihovim porodicama. Nepravda prema hiljadama srpske djece iz Prijedora i okoline koju su muslimani i Hrvati, zajedno sa njihovim majkama, u kolonama odvodili u obližnji Jasenovac. Na klanje. Bukvalno na klanje. Po danu su u logor dovođene kolone u kojima je bilo više hiljada nesrećnika, uglavnom žena i djece. Čim padne noć, izvodili su ih na nasipe oko Save i bezdušno klali. Do posljednjeg.
Znam, organizatori protesta u Prijedoru i ostali ljubitelji lika i djela islamskog teroriste Alije Izetbegovića će reći ne može to da se poredi, srpska djeca su ubijena davno, bilo je to u Drugom svjetskom ratu. Kao da je Drugi svjetski rat bio prije 700, a ne prije 70 godina. Manje od jednog ljudskog vijeka. Juče. Još uvijek kad dođete u Jasenovac i Gradinu osjećate da zemlja i trava mirišu na ljudsku krv. Još se nebom iznad tog strašnog sudilišta prolama vrisak nejači. Vrisak majki koje kolju zajedno sa njihovo dvoje, troje… petoro… osmoro ili jedanaestoro djece. A bilo je i takvih mučenica.
Bio bi zločin da u srpskom Prijedoru, jednom od najvećih centara Republike Srpske, u kraju u kojem je počinjen stravičan genocid nad srpskim narodom, spomenik dobiju ubijena muslimanska i hrvatska, a ne dobiju ubijena srpska djeca. To bi značilo da Srbi više poštuju stradanje stotinu muslimanske i hrvatske djece, nego stradanje na hiljade svojih mališana. To bi značilo da su Srbi idioti.
Predlažem da se u Prijedoru podigne spomenik svoj djeci ubijenoj u posljednjim ratovima. Sa spomen pločama na kojima će da budu uklesana sva poznata imena. Kako onih stotinu muslimanskih i hrvatskih, tako i onih nekoliko hiljada srpskih. Koja su popisana. Nažalost, zahvaljujući sklonosti srpskog naroda da ne poštuje i olako zaboravlja svoje žrtve, sklonosti Hrvata i muslimana da zataškavaju svoje zločine nad Srbima i višedecenijskom trudu Titovih komunista da im u tome što više pomognu, hiljadama srpskih mališana koji su zaklani u Prijedoru, Potkozarju i Jasenovcu ne znaju se ni imena.
