Kada bi se vrijednost američke pomoći za obnovu Evrope poslije Drugog svjetskog rata iskazala u današnjim vrijednostima, iznosila bi 130 milijardi dolara, dok Kinezi ulažu bilion dolara.

Uz ulaganja od bilion dolara, Kina obnavlja drevni Put svile, otvarajući na širokim prostranstvima Evroazije prostor za ekonomsku, finansijsku i investicionu saradnju, energetsko zajedništvo, kulturne transfere i intelektualne fuzije.

Otkako je 2013. najavljen pod imenom “Јedan pojas, jedan put“, ovaj plan pomorskog i kopnenog povezivanja dva kontinenta po ugledu na drevne trgovinske rute pretvorio se u najznačajniju globalnu ekonomsku inicijativu savremenog svijeta.

Novi Put svile proteže se na prostoru 60 država sa 4,4 milijarde ljudi, koje predstavljaju više od 40 procenata svjetskog bruto proizvoda. Kopnena komponenta plana poznata je kao ekonomski pojas Puta svile, za razliku od pomorskog Puta svile. “Pojas“ obuhvata mrežu puteva i željeznica, “put“ razvoj luka i brodskih linija koje će kineske luke povezivati sa Evropom i Јužnim Pacifikom.

Peking je startovao sa 40 milijardi dolara ubačenih u fond Puta svile iz koga su već finansirani hidroelektrični projekti u Pakistanu (gdje se u infrastrukturne projekte ukupno ulaže 46 milijardi dolara) i projekti tečnog gasa u Rusiji. Potom je formirana Azijska infrastrukturna investiciona banka sa kapitalom od 100 milijardi dolara u kojoj Kina kontroliše 26 odsto glasova. Konačno, ovog mjeseca je Kineska banka za razvoj saopštila da će u više od 900 različitih projekata u 60 zemalja investirati 890 milijardi dolara.

Stručnjaci ove gigantske investicije tumače dvostruko: prvi se tiče usporavanja kineskog rasta i ekonomskih ranjivosti, drugi čine geopolitičke ambicije Pekinga.

Kina je danas suočena za znatnim viškom kapaciteta u sektorima čelika i građevinarstva, pa gradnja puteva, luka, pruga i ostale infrastrukture treba da angažuje postojeći višak kapitala i radne snage. Investicije u inostranstvu istovremeno bi trebalo da ojačaju privrede kineskih partnera – što na duži rok obezbjeđuje tražnju kineske robe i usluga.

Istovremeno, snažnija trgovinska mreža treba da pomogne podizanju efikasnosti kineskih firmi, što će sve ojačati trgovinsku i energetsku sigurnost jer Put svile čuva tržišta za kinesku robu i obezbjeđuje pristup toliko važnim izvorima energije.

Radi se o pravom investicionom bumu na širokom prostranstvu od centralne i južne Azije, preko Rusije do Pireja, od centralne i istočne Evrope do Roterdama. Kinezi istovremeno nude keš pod uslovima koji su znatno povoljniji od Svjetske banke.

Kina je sa Kazahstanom potpisala 22 sporazuma, mahom energetska, vrijedna oko 30 milijardi dolara. Sa Uzbekistanom postoji 31 sporazum čija je ukupna vrijednost 15,5 milijardi dolara, uključujući i gradnju novog naftovoda. Sa Turkmenijom postoji ugovor od 7,6 milijardi dolara koji takođe predviđa gradnju naftovoda. Sa Kirgizijom je Peking potpisao osam sporazuma u vrijednosti od pet milijardi dolara, uključujući i zajam od 1,4 milijarde za nov naftovod.

Gradi se pruga od zapadne Kine do Teherana kako bi se olakšalo snabdijevanje iranskom naftom. Kineski predsjednik Si Đinping bio je prvi od najuticajnijih svjetskih lidera koji je posetio Iran poslije ukidanja sankcija. Dvije zemlje potpisale su ugovor o međusobnoj trgovini u vrijednosti od 600 milijardi dolara u narednoj deceniji.

Administracija u Pekingu želi da obezbijedi bezbjedno snabdijevanje energentima i da otvori nova tržišta kineskim investicijama, robi i uslugama.

Evropa je, kao tržiše veće i bogatije od centralne Azije, nesumnjivo najatraktivniji izazov Kinezima. Kineske megakompanije po Evropi kupuju poljoprivredne firme, proizvođače mašina ili guma, ali Put svile je koliko trgovinski toliko i geostrateški plan širenja političkog uticaja.

Više najuticajnijih evropskih zemalja, uključujući Njemačku, Francusku, Britaniju i Italiju, podržalo je kineski projekat formiranja nove međunarodne razvojne banke – uprkos otvorenom protivljenju Sjedinjenih Država.

Ambiciozni projekat “Novog puta svile“ omogućio je Kinezima da kontrolišu luke od Grčke do Holandije i da investiraju u pruge u Grčkoj, Srbiji i Mađarskoj. Kina je formirala posebnu grupaciju “16 plus 1“ koja okuplja zemlje centralne i istočne Evrope gde Kinezi najviše ulažu u energetske i infrastrukturne projekte.

U avgustu 2014. sklopljen je ugovor o gradnji termoelektrane u Tuzli. Krajem 2015. sa Rumunijom je potpisan memorandum o nuklearnoj elektrani Černavoda, najveći projekat u regionu koji je ovog maja vlada u Bukureštu proglasila za nacionalni prioritet.

U aprilu je potpisan 46 miliona evra vrijedan sporazum o “Željezari Smederevo“, a u maju je otvaranjem kancelarije u Beogradu jedna kineska firma prva ušla na tržište energije vjetra u Srbiji i na čitavom Balkanu.

Poređenja radi, kada bi se vrijednost američke pomoći za obnovu Evrope posle Drugog svjetskog rata iskazala u današnjim vrijednostima, iznosila bi 130 milijardi dolara. Kinezi ulažu bilion!

To samo pojačava zaključak da kineski plan “Јedan pojas, jedan put“ ima potencijal da promijeni svet barem onoliko koliko ga je pre sedam decenija promijenio Maršalov plan.

Politika