Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je danas zvanične rezultate popisa stanovništva iz 2013 godine. Srpski predstavnici prethodno su se povukli iz Centralnog popisnog biroa, preglasani i nezadovoljni programom obrade podataka prema kome gotovo 200.000 ljudi, mahom Bošnjaka, koji žive u inostranstvu, dobija status stalnih državljana BiH.

Istovremeno, zvaničnici Republike Srpske najavili su da neće priznati danas objavljene rezultate, kao i da će Republički zavod za statistiku, nakon odgovarajuće procedure, objaviti sopstvene rezultate za Republiku Srpsku.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, koje ne priznaje Republika Srpska, niti srpski predstavnici u zajedničkih institucijama, u Bosni i Hercegovini živi 3.531.159 stalnih stanovnika, od čega je 50,11 odsto Bošnjaka, 30,78 odsto Srba, 15,43 odsto Hrvata, dok se 0,77 odsto stanovništva nije izjasnilo. U poređenju sa posljednjim popisom stanovništva održanim 1991. godine, Bošnjaka je više za 7 odsto, a Srba i Hrvata manje za 1, odnosno 2 odsto. Izraženo u broju stanovnika, Srba, u odnosu na 1991. godinu, nedostaje više od 270.000, Hrvata je manje za oko 210.000, dok je Bošnjaka manje za nekih 130.000 ljudi.

Šta nam, s obzirom na iznesene demografske podatke, govori ova komparacija?

Kao prvo, današnji krnji rezultati, sa ili bez 196.000 stranih državljana, jasno dokazuju da je “ekskluzivitet žrtve”, koji se u bošnjačkom korpusu svjesno i planski njeguje više od dvije decenije, ne samo zlonamjeran i za budućnost zajedničke BiH štetan, već i na potpuno lažnim pretpostavkama zasnovan mit. U suprotnom, kako bi bilo moguće objasniti to da je narod nad kojim su, navodno, izvršeni genocid i etničko čišćenje za vrijeme proteklog rata, za 20 godina procentualno narastao za čak 7 odsto, dok su agresori, Srbi i Hrvati, u isto vrijeme demografski nazadovali za procenat, odnosno dva, što u oba slučaja znači više od 200.000 ljudi manje. Naročito je teško objasniti to kako je “genocid” preživjelo 13.99 odsto Bošnjaka u Republici Srpskoj, dok su Srbi, tobože zločinci i agresori, u Federaciji BiH svedeni na 3.60 odsto i nivo statističke greške.

S druge strane, u pogledu spornih 196.000 “stanovnika”, ukoliko je suština popisa stanovništva u jednoj zemlji to da se svi ljudi koji vode porijeklo ili su početkom devedesetih u njoj živjeli, popišu kao stalni državljani, onda bi sve balkanske države na papiru bile znatno brojnije nego što zaista jesu. Hrvatska bi, primjera radi, zasigurno bila brojnija za 300-tinjak hiljada izbjeglih Srba i najmanje toliko Hrvata u dijaspori. Međutim, činjenica da ti ljudi više ne žive u Hrvatskoj, te da se danas kao stalni stanovnici evidentiraju na popisima u drugim zemljama, ograničava mogućnost da se kao takvi popišu i u zemlji u kojoj su prethodno živjeli.

Navedeni primjer je, čini se, stvar elementarne logike. Državljanin Švedske koji jednom godišnje posjeti rodbinu u Gradačcu, nije stalni stanovnik BiH. Ukoliko 196.000 stranih državljana popišemo na taj način, dobijamo netačne podatke i sutra nećemo moći da se oslonimo na njih.

Možda su, u slučaju BiH, tačni i relevantni podaci, sekundarni u odnosu na procente i brojnost pojedinih naroda. Ako je zaista tako, onda je rješenje jednostavno. Novi popis, na kome bismo popisali ne samo Bošnjake, nego ovaj put i Srbe i Hrvate, kao i sve ostale koji su, svojevoljno ili ne, napustili ovu zemlju devedesetih. Relevantne rezultate, kao ni danas, ne bismo dobili ni tada, ali bi barem bili “precizniji“ i svakako pravedniji.

Press