Srbi se često žale da ih stranci ne razumiju i da ih zbog nepoznavanja srpske istorije medijski satanizuju.
Da bi javnost u svijetu znala za srpska stradanja neophodna je kratkoročna i dugoročna strategija djelovanja u koju treba da se uključi, kako matica, tako i Srbi u rasijanju. Jedino međusobna saradnja Srba u zemlji i inostranstvu može dati prave rezultate, bez partijaškog petljanja i klanovsko-zemljačkih podjela.
Milan Zarić je primjer Srbina koji je proveo dugo vremena u Švajcarskoj, čiji su roditelji takođe živjeli i radili u toj zemlji. Umjesto da finansira estradna dešavanja i nastupe polusvijeta koji puni tamošnje folkoteke, uložio je svoj kapital u igrani film koji se bavi temom srpskog stradanja u jasenovačkom logoru smrti.
Šta biste rekli o filmu “Prva trećina – oproštaj kao kazna“ , s obzirom na da nije bilo dovoljno filmova u našoj kinematografiji koji su se bavili temom srpskog stradanja u NDH?
O filmu i cjelokupnoj temi ustaškog genocida moglo bi dugo da se priča. Ta tema je neiscrpna. Po meni bi starac Vukašin trebalo da služi kao uzor, pogotovo kada je u pitanju ovaj prećutani genocid čije pominjanje može da probudi mržnju. Mi jednostavno moramo da prođemo kroz tu fazu, gdje neće biti lako, ni nama , ali ni Hrvatima. Želim da napomenem da ovaj film nema svrhu da poništi srpske zločine, jer i mi smo kao narod činili zlodjela, već da ukaže na genocid ustaša, koji je jedinstven primjer zvjerstva u čitavoj istoriji čovječanstva.
Kako ste došli na ideju da snimite film o Vukašinu iz Klepaca?
Ta ideja se rađala polako, godinama. Prvi put sam bio u Jasenovcu 2010.godine. Od tada sam vidio i čuo mnogo toga o tom genocidu. Bio sam zapanjen koliko je ta tema skrajnuta i koliko ljudi malo znaju o tome, a što je najgore, ljudi imaju veliki otpor prema toj temi. Doživio sam da neki moji prijatelji Srbi idu toliko daleko da negiraju ta zvjerstva. Kasnije sam se susreo i sa pričom o starcu Vukašinu, koja me je fascinirala.Tako se rodila ideja da uradim film. U tome mi je pomogao i Bojan Babin, koji je i producent ovog filma. Želim ovom prilikom da mu se zahvalim kao i scenografu i kostimografu Georgu Pomani i direktoru fotografije Igoru Lapedatu. Svi oni su svojom žrtvom i stručnim radom doprinijeli da do ovog filmskog ostvarenja dođe.
Kakav je, po Vama, lik Žileta Friganovića koji je na neki način tragičan lik sam po sebi, kao što je nesreća sama po sebi i taj pokret koga je predstavljao?
Po meni je taj lik žrtva sistema. Ne zaboravimo da je u to vrijeme NDH bila država koja je imala zakonodavnu i izvršnu vlast. Žile je bio vojnik te države. Vojnik koji se svojom surovošću isticao i bio bolji od ostalih. Takvi su se u to vrijeme nagrađivali. Koliko god to nama surovo zvučalo, to je u to vrijeme bila njihova realnost. Trebalo je istrijebiti nas Srbe, navodno inferiornu rasu koja je bila smetnja napretku njihove. Tako su oni tada to vidjeli. Nešto slično se dešavalo i u Njemačkoj u to vrijeme. Ovaj fenomen je nastao zahvaljujući pseudonauci eugenici. Predlažem da se detaljno pozabavite ovom temom kako biste razumjeli prave uzroke svih tih zvjerstava kao i to da je i u današnje vrijeme na snazi eugenika. Sve je ostalo isto samo su se metode malo izmijenile.
Da li je mir Sv. Vukašina iz Klepaca primjer pasivnog ili aktivnog otpora zlu koga je personofikovao sistem logora smrti Jesenovac-Stara Gradiška?
Naizgled pasivan, ali u suštini to je jedini način da ipak aktivno pružimo otpor prema zlu. Zlo ne želi da nas vidi smirenim, to je činjenica. Ljut čovjek želi da vas naljuti. Zašto bismo mu učinili uslugu? Reagovati kao Sv. Vukašin nije lako, ali ako razumijemo psihološke mehanizme, onda nam to neće predstavljati veliki problem. Pozivam Vas da se oprobate. Kada Vas sljedeći put neko bude uvrijedio, nemojte mu uzvraćati. Eto Vam prilike da razumijete lik Sv. Vukašina i Žileta.
Da li ste imali pomoć zvaničnih srpskih kulturnih istitucija prilikom snimanja ovog igranog filma?
Ne. Nisam ih ni kontaktirao. Nisam želio da se neko umiješa i pokuša da na neki način spriječi ili uspori čitav projekat. Čitav projekat sam finansirao iz sopstvenih sredstava. Evo, ovom priliko pozivam sve zainteresovane koji žele da na neki način doprinesu, da mi se jave.
Kakvi su vam planovi u narednom periodu i da li planirate slične projekte?
O planovima bih drugom prilikom. Za sada mi je cilj da film odgleda što veći broj ljudi. Kako naša, tako i inostrana publika. Planiramo da film prevedemo na više svjetskih jezika. Jasenovac, Jadovno i na desetine jama i stratišta gdje su Srbi stradali mora da postane dio kolektivnog globalnog pamćenja. Kao što je danas i Aušvic.
Kako gledate na vatikansku inicijativu da se Stepinac proglasi svecem?
Kao novo omalovažavanje srpskih ali i žrtava svih ostalih naroda koji su stradali od ustaškog noža. Nisam za varijantu da ih kritikujemo, jer ih sigurno nećemo u tome na taj način spriječiti. Zlo se pobjeđuje svjedočenjem istine i pokazivanjem, ličnim primjerom šta je dobro. Vrijeme je da počnemo da se borimo za, a ne protiv nečega.
Šta bi srpska kinematografija trebalo da uradi u narednom periodu i da li je moguće sa ograničenim finansijskim sredstvima finansirati igrane i dokumentarne filmove i serije koje će se baviti nacionalnom tematikom?
Srpska kinematografija bi trebalo da obradi mnoštvo prećutanih tema naše istorije. Ako mogu ja, onda može i ona. Država Srbija bi mogla za godinu dana da obradi čitavu našu istoriju. Takođe bi mogla i da je plasira u svijet. To bi bilo od izuzetnog značaja za nas demonizovane Srbe. Zašto to ne čine? Mislim da svako ko ima malo zdravog razuma može da zaključi razloge zašto je to tako. Vjerujem da ćemo u narednom periodu da osjetimo neke promjene po tom pitanju.
