Odluka Suda BiH da ukine sve mjere ograničenja slobode kretanja Naseru Oriću, ratnom komandantu Srebrenice, koji je odgovoran za smrt više hiljada srpskih civila u Podrinju i potpuno uništenje više od stotinu srpskih sela, iznenađenje je samo za one koji nisu upućeni u stanje u BiH, a posebno u rad njenih pravosudnih organa.
Od samog osnivanja Tužilaštvo i Sud BiH pretvoreni su u politički instrument vladajućih muslimanskih političkih partija u Sarajevu, koje i kroz montirane sudske procese pokušavaju da falsifikuju činjenice o ratu od 1992. do 1995.godine. S ciljem da “dokažu“ da su Srbi jedini krivci za početak rata u BiH. I da su jedino Srbi činili zločine. S vremena na vrijeme nedužne civile i zarobljenike ubijali su i Hrvati (pri čemu se računaju samo muslimanske žrtve), dok muslimani, uz manje izuzetke, ni mrava nisu zgazili. Osim u samoodbrani. Onih nekoliko stotina Srba koji su ubijeni klanjem ili onih dvadesetak nesrećnika iz Podrinja i Istočne Bosne koji su živi ispečeni, okliznuli su se na koru od banane i sami naletjeli na nož i ražanj.
Rezultat je statistički podatak da je od stotinu istraga koje vodi Tužilaštvo BiH devedeset protiv zločestih Srba. Od sto podignutih optužnica devedeset je protiv Srba. Od sto presuda za ratni zločin devedeset je protiv Srba. Po čemu sarajevsko pravosuđe nadmašuje čak i Haški tribunal. Ako pravosudni majstori falsifikata u Sarajevu nastave da sude kao do sada, a političari u Banjaluci da “laju na mjesec“ i mlate praznu slamu, ispašće da Srbi nisu poubijali samo muslimane i Hrvate, već i sami sebe.
Odluka suda da Orić može da putuje kuda želi i da ubuduće ne mora da se povremeno javlja policiji suštinski ne znači nikakvu promjenu u njegovom statusu. Te zabrane su ionako bile samo formalne, radi zamajavanja javnosti. Orić je i do sada putovao kuda je htio. I radio šta je htio. A sudski postupak koji se protiv njega vodi završiće se osuđujućom presudom na simboličnu kaznu zatvora. Toliko simboličnu da će za njegove žrtve i njihove porodice da biti više uvredljiva nego oslobađajuća presuda. Potpisujem.
Dobra strana ove i ovakvih presuda jeste što one pomažu da Srbi, skloni zaboravu i oproštaju, podsjete s kim imaju posla, s kim su koliko juče ratovali i šta se u tom ratu stvarno događalo. Da se sjete dima iznad zapaljenih srpskih sela i vriska srpske nejači koju kolju u Sarajevu, Čapljini, Mostaru, Sarajevu, Konjicu, Srebrenici, Brčkom, Šamcu, Mrkonjiću, Bugojnu, Visokom, Brodu….
I da vlada u Banjaluci i srpski predstavnici u Sarajevu, prije svih Milorad Dodik, Mladen Bosić i Mladen Ivanić, ne zaborave ko ih je i zbog čega izabrao da vode Republiku Srpsku. I šta su sve posljednjih godina obećali da će učiniti kako bi banda iz Tužilaštva i Suda BiH prestala sa terorom koji, po nalogu Bakira Izetbegovića i drugih najviših muslimanskih funkcionera, već dvije decenije sprovodi nad istinom o ratu od 1992. do 1995. godine, nad srpskim žrtvama i posebno nad pripadnicima VRS i MUP RS.
A možda oslobađajuće presude Oriću i ustaškom krvniku Branimiru Glavašu doprinesu i da se antisrpska bratija okupljena u Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu sjeti da “njihovo“ tužilaštvo nije ispostava ni Haškog tribunala, ni Bakira Izetbegovića, ni Hašima Tačija, ni Tomislava Karamarka… Pa podigne i neku optužnicu za zločine nad Srbima. Da za 20-30 godina ne ispadne da je Srbija samu sebe bombardovala, a da je 250.000 Srba Kosovo i Metohiju napustilo iz obijesti, zato što im je dodijalo da ubijaju nedužne islamske teroriste iz OVK i Al Kaide.
